Brutalnost uspjeha

rujan, 2008

Dovoljno je samo na jedan dan usmjeriti pažnju na sebe i svoje ponašanje te ustvrditi koliko brutalnosti moramo svaki put ispoljiti ne bi li u svojim namjerama uspjeli – u pogledu bilo čega. Stojim na ulici i prilazi mi prodavač novina; želi mi tutnuti u ruke najnoviji primjerak jednog dnevnog lista. Odbijam ga, ali on je uporan; kaže da je besplatan. Na kraju, čudi se što ne želim primiti ponuđeno.
Okrećem se oko sebe. „Koliko nas to samo na svijetu ima?“, ponovno se u glavi pitam kao u jednom od svojih postova. I svi mi koji trenutno na svijetu postojimo, želimo nešto. Da bi proveli svoje zamisli ne možemo a da ne ispoljimo barem mrvicu brutalnosti prema nekomu ili nečemu. Problem je što i ta mrvica primljene brutalnosti uvijek ima za posljedicu, u nekom obliku, patnju i bol.

Međutim, koga u ovom slučaju proglasiti krivcem? Čovječanstvo se razvija kako se razvija, povećava se broj ljudi na zemaljskoj kugli a s njim raste i brutalnost, naša brutalnost koja nam, od sad pa nadalje, pomaže na putu prema uspjehu u društvu.

Teško je objasniti pojam uspjeha, ali sagledan iz svih kuteva, definitivno da je on u svojoj konačnici prije nešto negativno nego pozitivno i nikako ga ne treba dovoditi u vezu s pojmom sreće. Zašto? Uspjeh je trenutan, u nečemu smo uspijeli nakon što smo se toliko trudili, sreća je varljiva ali traje. Nekada nismo ni svjesni da smo bili ili da smo još uvijek - sretni. Sreća se povezuje uz jednostavan život bez mnogo potreba. Konačno, sreća izvire iz samog našeg bića dok je uspjeh ogledalo osobe u društvu. Uspjeh je trenutak kada smo se u nečemu izdigli iznad drugih, ali u tome nečemu što obično dolazi izvan nas samih. Primjerice, napišemo knjigu koja je s jedne strane nešto duboko intimno naše ali koja, kao vanjsku manifestaciju, izazove redove pred knjižarama; uspjeh može biti i kada uvjerljvo osvojimo vlast na izborima, ponekad i kad zabijemo odlučujući gol ljutom protivniku. U svim tim situacijama kažemo za sebe da smo uspješni.
Međutim, što ako najednom svijet preplave isto tako spretni pojedinci poput vas? Svi su odjednom u stanju napisati zanimljivu knjigu, obnašati vlast i zabiti gol u odlučujućem trenutku. Onda na red dolazi brutalnost. Morate sami dohvatiti svoj uspjeh i svoju slavu jer vam je nitko više neće udijeliti.
Svako poznato lice iz novina i s TV ekrana, pa dobro, i ono nepoznato, izvan svijeta show buissnesa, a koje se osjeća uspjelim u društvu, u taj uspjeh je ugradilo gadljivu dozu brutalnosti. Samo oni znaju kad se to dogodilo, kada su ispoljili brutalnost prema nekomu ili nečemu, a često je to bilo u odlučujućem trenutku po njih i njihov uspjeh. Brutalnost je danas postala naša svakodnevica i ne možemo je više zaobići.

I dalje sam na ulici u centru naše prijestolnice i promatram ljude. Na tramvaju koji prolazi mimo mene uočavam reklamni plakat na kojem me duboko u oči gleda jedna od onih anoreksičnih ljepotica u donjem rublju. I za ovo treba hrabrosti, mislim se prvo u sebi, tako, u donjem rublju lajisati na nekom plakatu po Zagrebu, dok vas neki dripci ne zaderu svojim požudnim rukama. A onda mi nekako dođe u glavu; ne, anoreksična ljepotica je ta koja je brutalna u svom nastupu, jer želi privući pažnju pod svaku cijenu. Gotovo da se može govoriti o brutalnosti nježnosti. Dripci ostaju dripci koji će uvijek reagirati kako uostalom i reagiraju, na njima svojstven način.

Ne čudim se onda, da se jedan marketinški mag dosjetio, i u ovom vremenu posegnuo za mafijom kao onom brutalnom snagom koja vas preko jumbo reklamnih plakata i televizijskih kratkih spotova nastoji privoljeti da kupite određeni proizvod ili uslugu. Jer, brutalnost je danas svuda oko nas, i kao nečemu odveć poznatom spremni ste joj popustiti; tako je uostalom izračunao i marketinški mag.

Umjetnost ulaska i izlaska trajekta iz luke

kolovoz, 2008

Zadivljen sam umijećem kapetana koji upravlja ulaskom divovskog trajekta u luku. Sve se događa na relativno uskom prostoru; u spletu vezova gradske lučice prošarane svakojakim barkama, jahtama i brodovima srednje veličine. Starom morskom vuku uspijeva okrenuti veliku grdosiju te pristati uz mol na način da čovjeku srce stane. S mjesta s kojeg promatram cijeli događaj izgleda mi kao da su kapetan i trajekt zapodjenuli kratku i izgubljenu bitku s lokalnim morem, zarobljenim u luci, koje ih od sada pa nadalje ljubomorno želi zadržati samo za sebe, uz stari pljesnivi mol, ne puštajući ih više svom vječnom rivalu - otvorenom moru.

A kod mene je napokon na red došao odmor; što znači sunce i more, a ponekad i kamena plaža i stanje bez misli. I sve to, naravno, uz jednu zagledanost u presijavajuću daljinu koja treperi pod nasrtajem vrućine, a zapravo zagledanost u ništa, u sebe očišćenog iznutra, a izvana preplanulog poput starog holivudskog glumca koji pred kraj života odluči obići sva egzotična mjesta svijeta u potrazi za konačnim smislom svoje duše, slavom nezasite.
Ovaj dopust odlučio sam posvetiti praznini pod maksimom „ama baš o ničemu ne misliti“; s tim u vezi, pod miškom svaki dan stišćem tek jedne političke i jedne sportske dnevne novine i to je sve. Analiza medijske situacije u zemlji, tome sam odlučio, eto, posvetiti ovo ljetovanje. Nikakve knjige, nikakvog duhovnog uzdignuća ili mističnog sladostrašća. Nikakve posvećenosti življenju i životu, samo unutarnji mir, da ne bih preko usana prevalio - bijeda samog sebe. Nije mi namjera razlikovati se od uobičajenog prosječnog turista što se na svakom koraku ulagivački i bez ikakvog razloga osmjehuje te definitivno izgleda kao da bogu krade dane. Britanski sastav Radiohead svojevremeno je posvetio izvrsnu istoimenu pjesmu tom suvremenom hodočasniku-moronu, banalnom strancu koji se besmisleno nalazi na mjestu na kojem ne bi trebao biti, a koju si iz nekog razloga, a bit će najprije zbog lijenosti, nisam potrudio prevesti. Radiohead mi je i inače čitavo ovo ljeto u glavi. Kao da je netko u hodnicima moga uma na lokalne zvučnike navio njihovu glazbu, tako se budim i idem leći s njima. Nije to bez vraga. Radiohead je grupa čija se glazba bori s depresijom, koja, prema mom mišljenju, osjećanje depresije transformira u čovjeku podnošljiv oblik. I sada mi glavom poput daška maestrala prolazi njihov „The Tourist“...

Ali, kako to biva s mozgom poput moga, sam put do plaže kroz splet uskih uličica s kamenim kućama, uz nezaobilazan odsjaj sunca o njihove blijede oronule površine, ponudio je opet – nesvakidašnji i naravno, misaoni doživljaj. Mozak i kada ne radi, ponaša se poput vižljaste zmije te započne neki svoj tok misli za koji ubrzo ustvrdite da predstavlja najveću dubinu vas samih, a koji je dotada neobjašnjivo ostajao skriven od vas.

Moj mozak na vrelini ljetnog sunca, u hladu borova, domislio je jednu lijepu mudrost: pokušati živjeti bez ega. I to baš u onom trenutku kad sam stvarni ego pokušao isključiti. Sve priče o mehanizmu nesvjesnog koji automatski upravlja našim bićem postale su opet smislene. Samo mu treba dati priliku. Ako isključite ego, isključujete svaku napetost da ste netko i nešto u ovom svijetu, ništa vas više ne obvezuje kako u prošlosti tako i budućnosti. Ostaje samo sadašnjost, ovaj trenutak. U blizini mističnog opet stajem. Zaustavljam auto ovih luckastih misli i kratko uživam u trenutku postojanja. I prisjećam se riječi velikog njemačkog filozofa Petera Sloterdijka kojim je završio svoju čuvenu knjigu „Kritika ciničkog uma“:

U našim najboljim trenucima, kada od pukog uspijevanja i najenergičniji čin uvire u dopuštanje, a spontano nas ponese ritmika životnosti, hrabrost se može iznenadno najaviti poput euforične jasnoće ili čudesno u sebi opuštene ozbiljnosti. Ona budi u nama sadašnjost. Budnost u njoj uspinje se odjednom na visine bitka. Svaki trenutak spokojno i jasnovido stupa tvojim prostorom; ti se ne razlikuješ od njegove jasnovidosti, njegove spokojnosti, njegova slavlja. Loša iskustva uzmiču pred novim prilikama. Nikakva te povijest ne čini starim. Jučerašnja odsutnost ljubavi ni na što ne prinuđuje. U svjetlu takve prisutnosti duha prekida se staza ponavljanja. Svaka svjesna sekunda briše beznadnu bivšost i postaje prvom sekundom Druge povijesti.

Opet sam pogleda uprtog u trajekt, ali ovoga puta na putu ka izlazu iz luke. Podsjeća me na ledenjak kojeg smo uspješnim manevrom zaobišli. Poput napuštanja „svih loših iskustava“ i „beznadne bivšosti“, kao da čini ono što smo za sebe oduvijek htjeli - izići iz sebe i bez straha pokazati se svijetu - tako i on sada klizi kao da izlazi iz samog sebe, van, na otvoreno more, hrleći slobodan u neku svoju „drugu povijest“...

Prizemljenje nadahnućem

kolovoz, 2008

Da li vam se ikada dogodilo da vas stvari koje vas nadahnjuju poput čitanja knjiga ili gledanja zanimljivih dokumentaraca naglo i bez ikakvog upozorenja - prizemlje? Meni, eto, jest.

Prije nekog vremena pročitao sam Murakamijevu Norvešku šumu. Sjajna knjiga, Murakami je definitivno ponajbolji pisac današnjice. U vrletima Japana opisati kako je to živjeti s depresijom, tom pošasti današnjice, na način da za sebe poželite jednu, u zagrljaju s Naoko ili Reiko, neodoljivim ženskim likovima romana, to može samo najveći majstor pera. Međutim, u knjizi se na jednom mjestu nalazi i jedan detalj kojeg je Murakami napisao, reći ću, potpuno nepažljivo s obzirom na NAS, osjetljive i sujetne osobe koje čitaju njegove knjige, a koji se tiče neuspjeha glazbene karijere spomenutog lika iz romana – simpatične Reiko. Napisao je prilično hladno kako ona zapravo nije imala dostatne psihičke snage za karijeru glazbenice. Reiko je svirala gitaru (naravno, najbolje je znala odsvirati Norvešku šumu od Beatlesa, odatle i naziv romanu), bila je talentirana i sve to ali joj se tri dana prije nastupa na državnoj maturi mali prst iznenada i bez ikakvog razloga ukočio. I ni makac. Nikakvi doktori nisu pomogli, jedino je psihijatar bio u stanju dijagnosticirati već spomenuti nedostatak psihičke snage. Strašno!
Kako, od tog dana kada sam pročitao tu nepažljivost, gledati na svoje pisanje? Kao ono nedostatno da išta više pokrene od mene samog jer nemam psihičke snage napisati nešto više – primjerice – roman?
Haruki Murakami zna s riječima. Mogu to protumačiti i kao opis neke njegove faze dok je postajao piscem, konačno, svatko je sumnjičav prema sebi. On je svoje iskustvo pretočio kroz lik Reiko u Norveškoj šumi i gotovo. Psihička snaga kad-tad dolazi. Ne bi pisao o tome da mu nije došla! Tako sam, na kraju sumirao i izvukao vrijedne konsekvence za svoj život.

A onda se dogodio drugi slučaj. Svi mi danas mnogo gledamo televiziju, htjeli to sebi priznati ili ne. I kada je ne gledamo drago nam je kada je televizor upaljen i kada dolazi kakav-takav zvuk iz ekrana. Pokušao sam se orijentirati, ako ću već gledati televizor, onda ću gledati History Channel, National Geographic, Discovery ili pak Explorer, ozbiljne programe zbog silnih zanimljivih dokumentaraca koje prikazuju a ne tamo neke političke emisije ... . I baš neki dan, čuvajući našeg miška (poznatog iz epizode o Linuxu), natrapam na National Geographicu na dokumentarac naziva My Brilliant Mind... U dokumentarcu se govorilo o savantima, ljudima s neobičnim urođenim sposobnostima, a s druge strane na neki drugi način već hendikepiranim za život. Pa tako, prikazivali su čovjeka čiji briljantni um u glavi izvodi matematičke operacije na razini jednog računala, pa nekog glazbenika kojemu je dovoljno čuti samo jednom neku pjesmu da bi je mogao ponoviti i slične.
Zatim se na sceni pojavio nekakav tip s kapom (pored toga što je stručnjak za mozak, stručnjak je i za otkačene kape) kojeg to sve silno zanima i koji je glavni istraživač u tom području. Fasciniran je crtežom konja kojeg je nacrtala jedna trogodišnjakinja ali ne samo iz razloga što crtež predstavlja čistu umjetnost nego i zbog činjenice da ona tu svoju umjetničku sklonost izgubi kasnije u životu. Moram priznati da sam i ja, kako crtežom tako i gubitkom umjetničke sklonosti djeteta ostao fasciniran. I onda se u dokumentarcu daje poznata analiza sposobnosti lijeve i desne polutke našeg mozga. Pa tako, lijeva polutka je odgovorna za naše razumsko, logičko razmišljanje, bla-bla, donošenje sudova te sam jezik dok je desna ona koja više preferira umjetnost, glazbu i ... matematiku (tu sam se malo i iznenadio). Kod umjetnika obično prevladava utjecaj desne polutke za razliku od znanstvenika kojima je vjerojatno lijeva polutka onaj „asistent pri radu“. Tijekom života vlada tanahna ravnoteža u životu polutki i najvjerojatnije se ništa ne događa. Međutim kod savanata je ta ravnoteža iz nekog razloga poremećena. Naglo prevlada utjecaj jedne polutke naspram druge. Zato budu sposobni u milisekundi prebrojati bezbroj prosutih šibica pod nogama ili neprekidno imati potrebu za pisanjem ili slikanjem.
I na tom mjestu dolazimo do ugrožavanja jedne moje postavke koja se ticala samopouzdanja umjetnika i koja kaže: umjetnik si dotle dok istrajavaš u svojoj umjetnosti; drugim riječima, ako imaš potrebu i samo onda, piši, slikaj ili šta već. Znanstvena emisija National Geographica, međutim, otkrila je da iza obične potrebe za stvaranjem stoji sasvim prozaična fiziološka neravnoteža između polutki našeg mozga! I budi sada više umjetnikom! Tip s kapom, inače briljantni znanstvenik, na kraju dokumentarca otkrije gledateljima da mu je zapravo davna želja imati na glavi kapu, ali ne običnu, već posebnu koja je nastala na tragu istraživanja ljudskog mozga i zagonetnog upliva njegovih polutki u naše moći, a koja će na principu odašiljanja elektromagnetskih ili kakvih već valova pretvarati nas u umjetnike, znanstvenike prema našoj trenutnoj želji regulirajući tanahnu ravnotežu među njima.

Od sada treba pažljivo sa stvarima do kojih vam je stalo. Čitate, gledate, pišete, razgovarate i onda vas zaskoče. Napisao sam sve ovo kako bi se valjda ogradio, skinuo bijedni znanstveni urok s mog umjetničkog plašta. Ali eto, koliko god znanstvene istine prizemljujuće zvučale, nadahnjuju. Makar i za jedan ovakav tekst.

Ne zadržavati se na dosadnim temama

srpanj, 2008

Slika posjeta prijatelju-slikaru. Moj prijatelj-slikar jedan je od onih umjetnika koji stvaraju u tišini, koji imaju prokletu potrebu svaki dan nešto stvoriti, ali ne i to podijeliti s drugima. No, možda mi to samo tako izgleda. Možda i njega kao i svakog drugog danas pritajeno muči bauk populizma, ali kojeg na kraju svakog dana uspješno prignječi svojom papučom. U svakom slučaju, došao sam s namjerom da ga nagovorim da održi jednu izložbu-predavanje u gradu u kojem danas živim.

Ušli smo u njegov mali atelje u potkrovlju. Na svakom koraku kantice, četke i kistovi; mrlje i šare po zidovima; i platna s nemirnim bojama. Po običaju, znao sam da ga neću uspijeti dugo zadržati na dosadnim temama i da će čim prije pokušati izložiti ono što mu je trenutno u glavi, u mislima, kao i svaki umjetnik. Petnaest minuta ipak uspijevam: pričamo o tome što je naslikao, kakva je situacija s nekim ljudima s kojima dijelimo ista duhovna nastojanja...; možda još koja rečenica o tome kako su i što nam rade žena i djeca i tu onda, po običaju, nastupa prekid, skliznuće u bitno drugačiji razgovor, razgovor o duhovnom, u prvom redu o umjetnosti. U tim trenucima, znao sam što slijedi: izlijev njegovog toka misli u našu konverzaciju koji će se dogoditi po uzoru na proljetnu nabujalu rijeku koja odjednom preko noći naraste i sve bez izuzetka poplavi. Ništa ga više u tome ne može spriječiti. Obično je to išlo ovako: prvo bi pogledao u mene, onako iznenađeno, kao da se čudi da sam tu; s druge strane, izgledao bi kao da se baš u tom trenutku otrgao iz naručja žene koja ga je tiho i uporno nagovarala da ne odlazi na to mitsko putovanje na kojem će ubiti još jednog tigrastog zmaja već da ostane s njom mirno provoditi dane, a zatim bi, uspravljen u stolcu, započeo:

- To je kao kod ... (na ovom mjestu bi obično spomenuo autoritet kojeg je tih dana proučavao) ...Piccasa, on je o tom ISTOM govorio... Umjetnik se mora izdići iznad svoga Ja da bi ikad išta napravio. Sve ostalo je taština. Ti si, Augustine, pisao o Zijahu na taj način... – osvrnuo se oko sebe jer je postalo očigledno da mu riječi više nisu dovoljne kako bi se izrazio.

Uskoro, ruka mu dohvati maleni notes sa stola kojeg je otvorio po sredini.
- Gledaj – spremao se početi crtati da bi mi objasnio tok svojih misli – Tu se mi svi spuštamo, to je put u bezdan, u pakao, o tome i samo o tome svi govore. Moraš napustiti sve, moraš biti na to spreman – povukao je liniju odozgo prema dolje, a onda je naglo presjekao s drugom vodoravnom koja je trebala označavati dno pakla o kojem je pričao.
- I kada si sada tu, na dnu, u ništavilu, u ničemu, tada se događa inicijacija; izlaziš iz sebe – povukao je malu crticu lijevo od vertikalne linije, tik iznad „linije pakla“ i zatim se zaputio novom vertikalnom linijom natrag, gore. – Izlaziš, vraćaš se natrag, ali sada drugačiji, vidiš sebe pored sebe, ali to nisi više isti ti. Međutim, tek sad... – tu je podigao svečano očima – tek sada možeš činiti ono što si na početku htio, otići u rat, naslikati Mona Lisu, napisati roman, bilo što... To je to kretanje svijeta, nema ništa izvan toga što je vrijedno.

S pritajenim oduševljenjem gledao sam prijatelja. To je to. Zato se družimo. I svaki put tako, uvijek nešto iz razgovora ostane u nama, iako to možda više nećemo spominjati. Ne zadržavati se na dosadnim temema; boriti se protiv ispraznosti vremena – i ovo je jedan način. (Svakako, na vrijeme ću vam najaviti njegovu izložbu-predavanje u gradu u kojem živim).

Jedini lijek (o nastupu Zijaha Sokolovića)

srpanj, 2008

Zijah Sokolović u tvom gradu! To se ne smije propustiti. Iako umoran i neispavan odlučujem da ću ovoga puta mirne duše ženu i dijete ostaviti kod kuće a ja se otisnuti s druge strane rijeke do stare Barutane gdje će se održati predstava koju režira i u kojoj glumi ovaj kazališni doajen. To mi je potrebno kao lijek. Vidjeti Zijaha kao da je on onaj trgovac svakovrsnim čudotvornim napicima koji obilazi sela i iscjeljuje ljude kao u spotu Michaela Jacksona i Paula McCartneya za pjesmu „Say, Say, Say“, a kojeg se danas vjerojatno nitko ne sjeća. Moja bolest teže je psihičke prirode. Začepljeni su mi svi komunikacijski kanali sa svijetom. U duhu sam postao stranac u svome gradu. Treba samo pročitati moja zadnja dva posta, o čemu pišem, pa da čovjek vidi u kakvo sam stanje dospio. Ali, danas imam lijek – Zijah je lijek.

Stojim u gužvi pred vratima Barutane. Čavrljam neobvezno s poznanikom i nekim starijim parom koji zasigurno poznaju Sokolovićev rad od ranije. U to me uvjerava žena koja niže same hvalospjeve. Da, danas je u Beču, ali Zijah je Zijah, njegove monodrame su joj osobito drage. Ja govorim nešto o prostoru Barutane. Izmijenio se. Prije rata bio je drukčiji. Prošle godine su ga poharali Exitovci svojim nastupom, ponosno deklamiram kao da sam osobno režirao predstave.
- Exit je mrak – potvrđuje i moj poznanik.

Malo zatim, otvaraju vrata i rulja navali kao da ulazi na stadion. Bio sam među zadnjima koje su pustili. Nakon smirivanja stampeda dopalo me mjesto pokraj snimateljice jednog dnevnog lista. Ispričala se što će se morati ustajati zbog fotografiranja. Tako smo počeli kratki razgovor. Gužva je na ovom ljetu kulture, strašna gužva. Predstave su besplatne i to narod privuče. Osim vlastite praznine koju moraju svako malo osjetiti kao pripadnici novopečenog kapitalističkog društva te jednoličnog načina života kojeg uslijed toga vode, besplatnost događaja glavni je razlog za doborovoljno prosvjećivanje.

Uskoro, svjetla se gase i evo Zijaha i Olge, partnerice mu u drami - jednočinki. Početak više nego konfuzan. Publika još uvijek škripi svojm stolicama, fotoreporteri škljocaju, čovjek s kamerom na stalku pokušava se probiti do scene gurkajući sve oko sebe. Pomislim kako svaki dramski komad koji sam gledao u posljednje vrijeme započne vrlo neuvjerljivo i dosadno upravo iz razloga što valjda vodi računa o tim momentima nespremnosti publike i škljocanja novinarskih fotografskih aparata. Što se tiče ovog dramskog komada zamišljen je tako da se Zijah i Olga na početku uglavnom zbunjeno gledaju. Osim što se nalazi u poslovnom odijelu s kravatom koje mu odlično stoji, ništa me posebno ne impresionira. Svaki put u tim trenucima posumnjam je li dobro što sam uopće došao.

Tek malo po malo, i toga najčešće ne budem svijestan, kad se radnja lagano odmota i kad shvatimo koga zapravo predstavljaju glumci, počinjemo uživati u predstavi. Postoji scena u kojoj 12 minuta Zijah samo stoji, ne progovara i sluša svoju primadonu koja mu razlaže svoj odnos s njim, potanko, kroz opis događaja iz prošlosti. Kad se trgne i protrči prostorom između publike, kad povisi svoj glas, Zijah počinje djelovati moćno. U tim trenucima kao da započne njegova glumačka čarolija. Uskoro, mogao sam doživjeti da se cijelim tijelom naježim kad naiđe kakva afektivna scena. Toliko dobro glumi da vam se čini da uopće ne glumi. Za glumački poziv čovjek mora biti predodređen. Kako predstava ide svom kraju, ja se sve više ježim. Vidim prijatelja iz prvog reda gdje se okreće prema meni i gestikulira rukama da je fantastičan.

Dirljiva je to priča o odnosu starijeg muškarca i dvanaestogodišnjakinje kojima se dogodila prava ljubav, a koji se ponovo susreću kad je ona odrasla djevojka, ali uslijed neprihvatljivih početnih uvjeta s obzirom na društvene konvencije priča ne može a ne biti tragična. Međutim, tragedija se već dogodila, spavao je s njom, uhvatili su ih, on je osuđen, te je određen broj godina odležao u zatvoru. Danas su najprije spremni osuđivati se međusobno za to što se dogodilo, ali malo pomalo lijepe uspomene ih navedu da ponovno pokušaju. Zadnja scena ostavlja gledatalja u nedoumici. Njemu se, konačno, ipak više ne diže na nju, da, ali, je li iz razloga što je ipak grozomorni pedofil što je u dobrom dijelu predstave poricao, ili što se prava ljubav jednostavno više ne može ponoviti? Svako pristojno umjetničko djelo zna da ne smije do kraja nikad izreći svoju istinu pa tako to ni ovo ne čini.

Ali, u toj zadnjoj sceni kada Zijah krikne ono „NISAM!“ (u kojoj svojim krajnjim snagama odriče da je pedofil) čovjeka naprosto hvata jeza po cijelom tijelu, a hladni srsi prolaze kralježnicom. To je trenutak katarze, oslobođenja. To „NISAM!“ (kriv) kao da je izišlo iz konteksta samog dramskog teksta te se počelo odnositi na odricanje od krivnje u ime čitavog ljudskog roda zato što smo uopće živi, što ubijamo životinje i njima se hranimo, što smo takvi kakvi smo, što ne možemo biti nekrivi i što nam je to odricanje od krivnje, na kraju krajeva i lagano dodijalo. Konačno, taj Zijahov krik učinio je i ono što sam potajno priželjkivao - pročepio je moje začepljene duševne kanale te sam se osjećao kao da sam ponovno prodisao, sjetio se tko sam i da na ovom svijetu ne trošim džaba toplu vodu. Hvala ti, zato Zijah, za tu katarzu koju si mi udijelio.

Nakon predstave, izišao sam u noć, a mojom nutrinom kolale su druge energije, mojim venama potekla je krv za koju bih volio da uvijek teče. Grad i noć su mi se učinili lijepim. Sve je u tim otvorenim kanalima prema svijetu i Tvom stvaralačkom duhu. Znao sam da ću iza svega napisati ovaj tekst i to sve potvrditi. Više nije bilo straha da ću potonuti u nekakvo egocentrično mistično. Od sada, dušama poput moje, preporučam umjetničko, svake vrste, kao jedini lijek.

Beba i Linux

srpanj, 2008

Ovih dana dopalo me čuvati malog miša i podizati novi Linux sustav na računalu. Kako je to izgledalo? Bolje ne pitajte. Miš spi u svom krevetiću dok se na prstima iskradam iz spavaće sobe da se ne bi probudio. Miš je naše malo 10-mjesečno čedo kojeg zovemo miš, jer je baš miš, ali to je teško objasniti riječima, a i nije tema ovog teksta.
Evo me za računalom. Palim ga nestrpljivom rukom i pokrećem instalaciju. „Dobro došli u instalacijski postupak Debian sustava...“ - nešto takvo pisalo je na ekranu. Pretpostavljam da će sada na red doći ono „next“, „next“, „next“ međutim, svako malo me instalacijski postupak pita nešto, te postav tipkovnice, te jezik, a evo ga, na red dolazi i particioniranje diska. Hm, da vidimo... točka montiranja, primarna particija, swap, što bi to sve bilo? Češkam se iza uha. U istom trenutku u kojem sam zaključio da će mi trebati dodatne upute – beba se probudila. Popratila je to s nekoliko demonstracijskih krikova tipa „Uhh“ i „Ahh“ koje čujem iz spavaće sobe. Uletim u spavaću sobu i priskočim krevetiću. Evo je! Okice gledaju naspavano, a ustašca se smijulje. Ma lako ću ja s tobom danas mišiću iako ti nema mame, bezrazložno pomislim.
Uskoro se miš zadovoljno ljuljao u mom krilu nakon iskapljene bočice s hranom. Pokazuje naznake ka puzanju te ga spustim... I zaista dijete otpuže u smjeru kuhinje... Na brzinu se vratim računalu, utipkam u Google „install debian linux“, a Google mi vrati 1060 rezultata samo na hrvatskom jeziku... gledam rezultate tri mili sekunde, „ma neće se to meni dati istraživati“, pomislim i vratim se na samo particioniranje diska te krenem s pokušajima. „Automatsko particioniranje, samo za novake“ piše na ekranu i ja kliknem. U tom trenutku osjetim da me nešto dira oko nogu. Pa tko bi drugi bio nego mali miško koji se sada tu smjestio i igrao s mojim stolcem na kotačiće. Samo tu budi... Uh, evo nove poruke:“ Particioniranje nije uspjelo jer imate više primarnih particija na disku od dopuštenih“. Idemo ponovno. Odozdo se čuje „Uhh“ i Ahh“. Odabrat ću neke druge opcije. Da, ali prvo moram obrisati postojeće particije. I u tom trenutku – miš se ukaki. Bio je točno ispod mene te je bilo lako osjetiti neugodan miris u nosnicama. „Idemo bebo na presvlačenje“, rekoh joj i opet nekako na brzinu i na svježinu napravim ja to – dijete presvučem uz škakljikanje i zasmijavanje i sve što ide u tim prilikama. Po završetku presvlačenja, beba se okrenu na trbuh i otpuže u nekom svom smjeru. Ja se vratim računalu. Sad ili nikad i evo poruke: „Završi particioniranje i zapiši promjene na disk“. Uspio sam. Krenula je instalacija datoteka. Sad bih se kao trebao zavaliti u sjedalicu i pričekati dok automatski postupak instalacije sve to lijepo ne dovrši... Ma idem vidjeti što radi mali miško... a di je? Uh, bit će u kupaonici; malo čudo svojim roditeljima otpuzalo je u kupaonicu. Njegovo „Uhh“ i „Ahh“ čuli su se sada s ehom.
- Pa šta ti tu radiš? – rekoh kroz osmijeh svome čedu na podnim pločicama kupaonice.
A čedo je upravo bilo zabavljeno izvlačenjem praškova za pranje rublja iz jednog kuta kupaonice spremajući se prevrnuti ih. Stigao sam u pravi čas. Uzeh dijete u naručje. „Idemo se mi malo igrati“. Igra prebacivanja stvari iz jedne kutije u drugu uvijek pali. Sjeli smo u fotelju i miš kreće s prebacivanjem. Okom okrznem ekran iza sebe na kojem piše „installing 47%...“ Igramo se, igramo, bit će ovo u redu, mislim se...
Nakon nekog vremena postupak instalicije je završio. Na ekranu piše: „Možete sada resetirati računalo i pokrenuti svoj novi Debian sustav...“. Iz fotelje htjedoh vratiti miša na pod, međutim, miš ovoga puta neće. Zader'o se kratko, ali odriješito i to je bilo dovoljno da ga moram uzeti u naručje i odnijeti do stola s računalima. S mišem u naručju pritisnem gumb restart. Vrtimo se na stolcu dok čekamo da novi sustav zaživi na ekranu. Evo ga, podiže se. Ali i miš se propinje, htio bi nešto dohvatiti sa stola; moj računalni stol mu se sigurno činio osobito zanimljivim mjestom s različitim egzotičnim stvarima o kojima ništa nije znao, a htio bi, najčešće stavljanjem svih tih stvari u svoja usta. Uvalim mu kućište mobilnog diska kako bi se primirio. Avaj! Na ekranu se pojavio samo promptni crni zaslon s pozivom na logiranje. A gdje je grafičko sučelje? Uh, uh, uh, preko miša se nekako uspijem logirati, ali dok sam tipkao naredbu „apt-get update“ miš lupi ručicom po tipkovnici te sam morao obustaviti potragu za izgubljenim sučeljem. Sad nosaj miša, nema druge. Postajem sve nervozniji. Kao da bi spavao? Š-ššš-š-ššš... da vidimo, glavica mu klonula na moje rame... hm, možda uspije? Međutim, čim smo prošli nekoliko koraka, evo ga, trgnuo se miš i opet smo na početku. Kaže:
- Aj-aj-aj-aj-aj
Kažem i ja:
- Aj-aj-aj-aj-aj
Opet pokušam sjesti za računalo. E sada se miško već nevoljko isteže. Ne želi da sjedim, već da ga nosam. Joj, a ja bih samo vidio što je s ovim! Računala znaju izludjeti čovjeka baš kao i mala djeca – kada „ne slušaju“. A ja se prihvatio obaju ''slučaja''. Uh!
Tog dana, naravno, nisam uspio ništa napraviti, nisam uspio instalirati novi Linux sustav. Ne činite to, za boga miloga – planirati raditi na računalu i čuvati dijete – jedino ako ste glumac u kazalištu i želite vježbati za ulogu nekog nervoznog karaktera ili pak, kao ja, pa napisati jedan ovakav tekst... Nadam se da sam barem u tome uspio.

Život kao rijeka

svibanj, 2008

Bojim se da se ne mogu sjetiti o čemu bih pisao. Postoji samo ta glad za pisanjem, nezasitna, ponekad opterećujuća. Bih li imao što važno za reći? Čisto sumnjam, ili? Pisanjem se samoostvarujem. Bivam. Postojim. Kada tako već pišem, odmah sam se dosjetio što bih mogao zapisati.

Sjetio sam se kako sam već nekome govorio o usporedbi života s rijekom. Kako je rijeka ta koja je cijela ostvarena, da izvire, teče i ulijeva se, nekad i ponire. Kad biste zamislili da je ljudski život poput rijeke i da je već cijeli ostvaren, ne biste bili daleko od istine. Zaista, rijeka u svakom trenutku vremena zadržava svoju mladost, onda kada je potok, svoju srednju dob kada je široka i plovna i svoju starost kada se račva na tisuće kanala u delti kako bi se rastočila u nekom moru. Međutim, ona voda koja jednom bude potok više se nikada ne može vratiti svome izvoru, oteče dalje, postane plovna rijeka, ali i tu se ne može zaustaviti, oteče dalje i na kraju nema joj spasa te završi u nekom moru s drugim rijekama.

Ljudski je život također predvidiv, i on ima svoju mladost, svoju srednju dob i starost. Međutim, ne dopušta nam da se krećemo uzduž i poprijeko njega kao što to možemo učiniti s rijekom, već samo da budemo voda, da tečemo i „odtečemo“ s njime. U našem životu nismo rijeka već samo voda koju ona nosi. Što nam to govori? Ništa. Samo to da je priroda prekrasna i da u njoj vječno tražimo ogledalo u kojem bismo bolje vidjeli i spoznali sebe.

Riječi koje znaju odzvanjati glavom

travanj, 2008

Večerali smo u tišini. Zatim sam rekao da bi netko već trebao izvjesiti tu tablu s natpisom o tome kako su „vrata zaključana da nam ne bi ulazili ljudi s tržnice“... To je trebala biti fora, ali jebat ga, nitko se nije nasmijao. Onda su stigli ražnjići. Prepustio sam riječ drugima dok sam slasno, gotovo životinjski tamanio tu pečenu svinjetinu. Trbuh mi se ne okreće zbog ubijenih životinja kad sam i sam jedna od njih. Pogledao sam društvo za stolom prije nego sam na vilicu natovario nešto sitno nasjeckanog luka. Iako su s nama sjedile i dvije pripadnice ženskog spola, prevladao je poriv za slasnim užitkom u jelu. Strpao sam luk u usta i oborio glavu. Ne moraju me njuškati, ionako smrdim po drugim stvarima.

Inače, moje ime je M. B., radijski sam voditelj i dan započinjem čitanjem novina. Banuo sam u kavanu kod Miće i naručio kavu. Valjalo se razbuditi za vođenje emisije. Nije bilo Miće, samo mali. Dobro je, ne moram izmijeniti nijednu riječ s njim, a nema ni one alapače Dorićke, njegove žene, s onim svojim lepršavim „Dobrojutrica“. Dakle, uzeo sam prelistavati Jutarnji srčući svoju kavicu kadli ... ne, nema tog „kadli“. Neću vam ništa zanimljivog ispričati, jer mi je život, zapravo, dosadan, bolno dosadan; a hrabrosti za neki drugi nemam. Ubrzo, poželio sam ipak izmijeniti koju riječ s malim, a i ona Dorićka kad bi se pojavila...
- Ha, ove Sportske (u međuvremenu sam prešao na Sportske) se i danas mogu pročitati za 15 minuta!
- A „Glas“ za još i manje! – odgovorio je mali i odmah mi podigao raspoloženje.
Sad sam bio netko drugi. Netko tko će do večeri potisnuti svoj mrak, svoju već svima poznatu papazjaniju jednog nervoznog i nezadovoljnog života. Barem do večeri osjećat ću se drukčije – vedrije i poletnije. Mogao bih i pisati; gotovo na ulici zaustavljati žene koje bi mi se na prvi pogled svidjele.

Što mogu još napisati o bolesti jednog defetizma? Ako nije ukorijenjen u nama i ne dolazi iz nas, onda je bolest, onda je stranac. Na radiju, u prve tri rečenice protisnem nešto od toga. Javi se neki tip i pozitivno opsuje u eter, kao „gdje ga nađe“.
- Stari, kada sam mislio da sam potpuno sredio svoj život, znaš ono, žena, dijete, odjednom uhvatim sebe u depresiji. Čisti defetizam. Ne znam odakle se pojavio. Samo odjednom. Carver je napisao priču o nekom tipu kojem je sve kao dobro, samo što je sve više pio. Pivo, vino, konjak – svejedno. Mogao je piti pivu 24 sata na dan...
Pomislim, odakle zna za Carvera? Izgleda da sam počeo privlačiti tipove slične sebi. Naravno, ne bih trebao dugo s Carverom u radijskom prostoru, urednik će poludjeti pa frajera lagano otpilim.
- A sad ću vam pustiti jednu stvar, stvar koja će nam svima popraviti raspoloženje – kažem to vjerojatno privučenim depresivcima te pustim „Beautiful day“ od U2.
- Ako ste u autu – pojačajte, ako ste sa slušalicama - zaplešite... – klizao sam riječima. Prije dijela u kojoj ritam gotovo da stane, a sa svih strana nadosnimljeni glasovi Bona Voxa zatrepere:

Touch me
Take me to that other place
Teach me
I know I'm not a hopeless case

kratko protisnem:
- Ako ste u „depri“ ova vas pjesma vadi van!

I tako smo stigli do večere. Kolege s posla sad već veselo čavrljaju. Sjedim u kutu i već dugo ne zborim ni riječ. Uskoro, ispričavam se i odlazim kući, putem ne promatrajući prekrasno osvjetljen gradski trg, mjesec i ostale budalaštine. Ugasit će se lampa ovog dana kad sklopim svoj laptop. Ponekad samo još riječi znaju odzvanjati glavom.

Imati 87 godina

ožujak, 2008

Usnio sam strašan san: da imam ravno 87 godina. Takva spoznaja, sama za sebe, možda i nije tako strašna, da me u snu, uz godine, nije dopala i ona druga - kasna spoznaja - o tome „kako treba živjeti na ovoj ubogoj planeti“. U snu me je snašla tako čista i jasna mudrost kako provoditi svoj život, kako podnositi vrijeme, da i sada ne mogu prežaliti to osjećanje u sebi. Naravno, otežavajuću okolnost predstavljala je činjenica da mojih „87 ljeta“ ne predstavlja garanciju za neko dugotrajno konzumiranje ove vrhunaravne sreće.
O samoj mudrosti, ovako budan, nažalost nisam u stanju bilo što reći. Možda samo to da me je cijelog prožela, i da mi je u jednom jedinom trenutku sve postalo jasno; da su u meni nestale sve nedoumice, očajanja i suspregnutosti, kao da mi je kakav moćni mehanizam zaposjeo tijelo i počeo upravljati njime, naprosto, bio sam toliko siguran u sebe da sam točno znao što trebam činiti „odsad pa nadalje“ u svakom trenutku svog vremena; od toga s čim se baviti i što postati, pa sve do toga s kim se družiti, a s kim, prema potrebi, neprijateljevati. Recimo, i zašto često svirati i u dobrom raspoloženju čak i zapjevati a zašto, recimo, ne gledati televiziju. Shvaćate, u jednoj mudrosti bile su obuhvaćene sve one sitne mudrolije kojima se život obavija kako nam prolaze godine. I s tom i takvom mudrošću, eto, dolazi otriježnjenje da punim osamdeset sedmu.

Sjećam se i svog pogleda u ogledalu. Začudo, bio sam to isti ja, ovaj s trideset i nekom, međutim, s druge strane san me neumoljivo uvjeravao da sam starac, koji se, istina, iznenađujuće dobro drži za svoje godine, ali da mi to ništa ne znači i da me ne treba uzimati previše ozbiljno. I to što sam toliko siguran u sebe, da je to zapravo posljedica one staračke sigurnosti ravne drskosti djeteta te da zaista ne mogu ništa učiniti u „zaustavljanju svoga života“. Još kojih 5-6 godina, matori, i kraj. Nakratko, u mislima mi proleti slika Stevana Dedijera, koji je u devedesetoj letio paraglajdingom iznad Dubrovnika, a onda za dvije godine, bez nekog zamijećenog šoka njegovih najbližih, već bio pokojni. Ništa čovjeku ne znači kad se dobro osjeća s 87 godina.
I tako, i pored božje mudrosti, nelagoda je u meni rasla. Na koncu, u panici, počeo sam se pipati po licu, po kosi, ne vjerujući u svoju starost te se na kraju i grozničavo probudim.
Mislim da ću se još dugo sjećati trenutka buđenja; kako mi je u misli polako nadolazila opuštajuća spoznaja da zapravo imam 37, a ne 87 godina, s druge strane iz mene je isparavalo nikada prežaljeno stanje svevišnje mudrosti. Za koji ću trenutak biti budni tridesetsedmogodišnjak, kojeg će uskoro opet početi mučiti odgovor na samo jedno pitanje: kako treba provoditi dane na ovoj ubogoj planeti...

Vječno popodne

ožujak, 2008

Ima onih „lijenih“ popodneva u kojima naoko mrki oblaci prekriju sunce i u kojima se svaka budala na osnovi pogleda u nebo spremna kladit' na kišu, međutim, u kojima ne samo da ne bude kiše, nego i sunce na čudnovat način uskoro u pomućenoj mrklini probije neke svoje rupe te osvjetli, nama odavde, ni tako bliske, ni tako daleke krajeve. I tako, s ove distance, u poziciji smo tek promatrati magičan sunčev trak koji se pod nekim kutem strmoglavljuje u zemlju, obasjavajući nekog drugog i „negdje tamo“. Koliko razglednica, koliko slika postoji na ovu temu! U tim popodnevima, nerijetko nam se čini da je vrijeme nadohvat ruke. Vrijeme, ta tekuća neuhvatljiva vucibatina u nama, postane nam tako bliska kao naša ujna iz djetinstva što je pekla omiljene kolače. Takva popodneva s tom i takvom slikom pred našim očima prozvao sam vječnima. Čovjek nije čovjek ako ne osjeti nešto mitsko u tom prizoru, poriv za smiješkom u tišini i obvezom da ne hoda „mali ispod zvijezda“. Pod njim mogu marširati gorde vojske, plamtjeti užasni požari, pred smrtonosnim bujicama popuštati brane - prizor oblaka i zraka sunca ostaje uvijek isti. Takvom jednom popodnevu i danas sam bio svjedokom. Nije bitno gdje sam točno bio. Reći ću na platformi vremena podignutoj za promatranje takvih prizora. U tom trenutku mnogo toga čovjeku postane jasno, rasvijetli se poput tih, ni tako bliskih ni tako dalekih, krajeva u čudesnom prizoru vječnog popodneva.
Kako to da je prizor vječnog popodneva danas, prije 20 godina, ali i prije tisuća godina ostao nepromijenjen? Zar nam na ovaj način priroda ne govori samo o jednoj istini o ovome svijetu, istini o njegovoj nepromijenjivosti u svojoj biti, a promijenjivosti tek u nevažnom obliku? Drugim riječima, da smisao života posjeduje samo estetsku vrijednost. Uvijek igrati na istu kartu, kartu da ništa ne možemo uprskati svojim postojanjem, osim u tom estetkom smislu – da ne budemo Bogu lijepi. A s druge strane da se to „biti lijep“ najmanje tiče našeg izgleda. Dapače, sva ljepota života skrivena je u načinu njegova življenja. Eto, sve mi to govori jedno ovakvo vječno popodne. Zbog njega smo zaneseni te ne čujemo što nam onaj pokraj nas u šetnji zbori. U mom slučaju žena zove da pripazim na dijete dok ona sebi ode pogledat' nove cipele.
Stojim i promatram, oblaci iznad moje glave komešaju se, još malo i tvorit će neki sasvim drugi oblik i konstelacija koju ovdje opisah i prozvah vječnim popodnevom u trenu će nestat', ali se i vratit' drugi dan neizmijenjena u svojoj biti. Možda ću tada već biti star, a moje dijete odrastao muškarac, možda će moja žena i tad se u potragu za cipelama dat', ali ja ću svejedno znat' da se ništa promijenilo nije i da vječno popodne na nebu baš vječno caruje!

Zašto volim Michaela Palina

veljača, 2008

Petak je uvečer i s ugodnim iznenađenjem na televiziji otkrivam poznato lice. Bivši montipajtonovac u ulozi putopisca – sigurno već znate, Michael Palin. Brzo razaznajem: dokumentarac govori o Bugarskoj i Turskoj. Nije slučajno da je jedan od vrhunskih svjetskih putopisaca odabrao upravo ove zemlje za odredišta svog novog serijala. Bugaska je upravo ušla, a za Tursku se očekuje da će ući u EU. Njihova je egzotika tako različita od zapadnoeuropskog poimanja života da gotovo bode oči. Majstor putopisa to ne skriva, ali stoji na strani poznate postmodernističke krilatice: Različitosti nas osnažuju. U jednom trenutku u nekoj turskoj zabiti pronalazi nekog Nijemca. Nijemac živi u tradicionalnoj seoskoj spilji sa ženom iz Turske. Michael se smješka dok im upućuje pitanja, prvo njemu, a onda i njegovoj ženi:
- Kako ste dogurali do toga da živite u jednoj spilji negdje u turskoj zabiti? (obratiti pažnju na ovo „dogurali“ )
- Što kažu ovdašnji ljudi na to da je vaš suprug iz zapadne Europe odlučio doći ovdje i živjeti u nastambi koju mnogi ovdje polako napuštaju? (ne pita nju što ona kaže na to, već što misli da „ovdašnji ljudi“ misle o postupku njenog supruga )
Vrhunski putopisac s dva duhovita pitanja, na koja sam se slatko nasmijao, opravdava sve moje investicije na njegove DVD-e, koje sam pokupovao u specijaliziranim trgovinama, tržnicama, supermarketima i gdje sve ne. I ne samo to; probudio je u meni želju da ponovno u ruke uzmem kameru...

Snovi i sanjanje

veljača, 2008

Sanjamo cijeli život. Sanjamo po noći, u krevetu, ali i preko dana, dok smo budni; dnevni snovi sa sobom nose neke druge konotacije. Preko dana sanjamo najčešće o tome kako ćemo jednom i negdje ostvariti svoj san, a tu se zapravo misli na neku želju. Balašević u jednoj svojoj pjesmi kaže da je najbolje kad se uz neostvarene snove ostari, da su ti snovi nešto najvrijednije što imamo, da je u tom slučaju čovjek uzeo najviše od života, a s druge strane - zadržao vedrinu i zadobio spokoj. Neobično. Dok smo mladi svojski se trudimo ostvariti svoje snove, a kad osjetimo prvi povjetarac jeseni života ustuknemo te nastojimo, što više možemo, tek očuvati svoje snove. A tad oni nerijetko postaju još luđi i neispunjiviji. A u onim slučajevima kad nam se želje, odnosno snovi, nenadano ispune, a to se redovito događa „čovjeku u godinama“, ubrzo s gorčinom u glasu, drugima ćemo dosađivati riječima: „Znaš, ako ti se Bog hoće osvetiti, ispuni ti želju“.

Meni se često dogodi da sanjam neki drugi život. Sanjam da živim u nekom drugom gradu, uz neku drugu ženu, da obavljam neki drugi posao. I ja ću s tim svojim snom najvjerojatnije ostarjeti. Ali, to onda valjda povlači onu vedrinu i spokoj. Oh, te naivne, lahke kao perce, duhovne dušice; njima stvarno ne treba mnogo. Njima je izgleda dovoljno neprestano sanjariti, bez potrebe da im se snovi ostvare. Tko onda ne bi imao za prijatelje te šašave, zanesene likove koji su slobodnim duhovima, kako kaže Nietzsche, onaj uvijek dobrodošao „vrt sa zlatnom ogradom“, na koji nikad ne treba zaboraviti.
Slobodan duh ili tek sanjar, oduvijek se to pitam.

Čovjek riječi

veljača, 2008

Kako kod sebe opravdati neredovito pisanje? To ti je kad pošteno zarađujem za život i ne stižem obaviti jednu takvu bedastoću poput pisanja novog posta za blog. Međutim, sva sreća da sam drugačije odlučio, kako u pogledu svoga života, tako i u pogledu pisanja novog posta za blog. Odlučio sam da ću imati vremena za pisanje, jer sam duboko u sebi - čovjek riječi.

Riječi su čarobne, u njima je moja snaga pa i onda kad su prijetvorne, lažne, kad sliče riječima nekog drugog. Napisane riječi su ''papirnati'' ja, tu više ne dvojim, a uskoro ću vjerujem ispisivati samo sebe, a ne neka druga bića koja me zadivljuju svojom sposobnošću da izraze sebe nekim drugim, svojim riječima. Početna sklonost oponašanju vječna je osobina čovjeka riječi.

Dugo je vremena moralo proći da bih shvatio kako svaki čovjek posjeduje svoje riječi. Netko sa svojim riječima i stilom bude zanimljiv drugima, netko ne. Oni nezanimljivi tu činjenicu nastoje ignorirati ili šutnjom ili uporabom tuđih riječi. Moj savjet je: suzdržite se od tuđih riječi, makar po cijenu šutnje, vi istinski ljubitelji riječi. Ne zborite i ne pišite kao netko drugi, trudite se makar prepoznati da to činite.

„Na početku bijaše Riječ“ stoji na početku Evanđelja po Ivanu - ni nebo, ni tama, ni bezdan, već Riječ. Tajnovitost tog mjesta u Bibliji nadilazi sva druga. Druge zagonetke, dvosmislenosti i nedorečenosti padaju u njegovu sjenu. Njima Biblija upućuje na sebe samu; ona je Bog i Objava u isto vrijeme. Riječ doista „bijaše“ Prva.
Nije onda za čuditi što su se filozofi 15-ak stoljeća kasnije, kroz lik njemačkog filozofa Jurgena Habermasa, kolektivno stopili u čuvenom zaključku o bitku: „bitak koji se može razumijeti je jezik“; za poetu to je oduvijek bila Riječ. Ništa ne postoji izvan ovog teksta, još je svojevremeno vikao slavni Derrida, a vojske poststrukturalista mu krčile put. I onda je došlo 21. stoljeće u kojem su, na opće čuđenje, i stvarnost i misao preživjeli, a u sredini kao most ostala je- riječ.

Međutim, nije moje da na ovakav način deklamiram o riječima, da ih usustavljujem i proglašavam jezikom, ne. Moje je da ih pišem i izgovaram, ne znam što je opojnije od tog dvoga. Da li brzati u govoru, nizati rječničke konstrukcije, koje mi poput paljenja i gašenja svjetiljki struje mozgom, uvjeren u njihovu zanimljivost i originalnost pred sugovornikom, ili ih onako „crtati“ tastaturom, „crtati“ zgrčenim prstima i njihove obrise loviti pogledom po ekranu? I jedno i drugo čine me s razlogom rođenim, barem pod ovim suncem.

Pazite... riječi. O njima je ovaj post. Tko osjeti da ga pogađaju poput Kupidonovih strelica, da su poput ljubavnih poruka o ovome svijetu, tko je opijen njihovim izgovorom, izgledom, bitkom i ponašanjem, dakle zvukom, sintaksom, semantikom i gramatikom, taj je čovjek riječi, on kroz njih dolazi do sebe, kao da je sazdan od njih. A tko, s druge strane, samo mrmlja u bradu i teško mu je govoriti, kako pred sobom tako i pred drugima, tko u riječima poima tek istinu, laž ili naredbu, taj je riječima šutnja ili prazan list papira. I samim tim izgubljen za ovaj post. Ali i ne samo za nj...

Međutim, vrijeme je praznine. Ne govori se i ne piše mnogo. Takvo je vrijeme. Ali, možda da malo bolje naćulimo uši, jer ta tišina kojom danas odiše svijet, nije li, zapravo, sastavljena od brujanja milijuna naših usamljenih glasova koji pokušavaju nadglasati jedan drugoga? Zapravo i piše se i govori više nego ikad. Da, i to u vjetar. Vojske govornika ponavljaju izrečeno, vojske pisaca napisano. Bit će stoga da je Bog napravio sjajnu stvar: kad danas samo oponašamo već viđeno, kad nemamo više svojih riječi u govoru i pismu, neka nam onda ovo vrijeme bude prolaznije od bilo kojeg drugog. Bijaše to Božja riječ.

Kruh i voda... i fotografije

siječanj, 2008

Čudo je htjelo da upoznam Magaskawee. Za ovaj post dopustila je da se povežem na njene fotke s Flikra. Tko ne zna Magaskawee ili nije vidio njene fotke na Flikru, evo link! Za Magaskawee sjetno tvrdim da je primjer onog umjetnika koji treba samo kruh, vodu i svoju umjetnost...

Promatram je. Zadnjih dana sve češće drži fotoaparat u rukama, svoj Olympus 8080. To više nije samo hobi koji upražnjava u pauzama posla, ili ona prosječna sklonost umjetničkom koja se javlja kod zanimljivog mladog svijeta diljem Europe. Sad je to postala potreba, neumitnost koja ju svaki dan nagoni sve češće slikati, uzimati prirodi mjeru, ali samo na onaj način koji ona sama nosi duboko u sebi.

Promatram njene fotke u popularnoj Web 2.0 aplikaciji. Ne, ne vidim predjele i prostranstva svijeta kojima smo okruženi, ne vidim ništa što bih prepoznao, barem ne na prvoj virtualnoj stranici njenog malog „fotocarstva“, tek njegove čudesne detalje kojih u stvarnosti nisam svjestan. Teksture, pruge, linije i djeliće rastočene prirode koji mogu biti dijelovima kako nekog ljudskog lica tako i kamena. Ponavljanje svemirske teme, repliku prve stanice univerzuma od koje je nastao svijet.

Na drugoj, pak, stranici ipak zatječem prirodu u svom prepoznatljivom obliku. Portrete ljudi, govornike dosadnih konferencija, suncem obasjana pročelja crkvenih građevina te plave - nebo i more u tisuću nijansi. Nije se Magaskawee na svojim fotografijama još odrekla uobičajenog pogleda na ovaj svijet, ali vjerujem, uskoro hoće. Njeno ju oko navodi da stvari svaki put vidi drugačije. Slutim da ju mami u onaj potprostor detalja u kojem i najmanja stvar postaje univerzum njenog umjetničkog izraza.

Gledam ju dok slika lampu s prigušenim svjetlom. Dugo se namješta. Koljenom puzi po podu dok ju konobar, koji nam nosi piće, pokušava nespretno zaobići. Nije ju briga. Sad fotografira i sva je u tome. Kažem joj da ću ju jednom fotografirati dok fotografira; njenu sliku utonoća, koncentracije na konačni uspjeh, također vrijedi zabilježiti.

Međutim, kod mene je još uvijek tako, ljudima svašta kažem da ću učiniti, tek ponekad to i ostvarim. Još ju nisam fotografirao u tom položaju, ma koliko žarko želio.

Ubrzo sam shvatio da Magaskawee i ja konzumiramo život na potpuno različite načine. Ona, dijete interneta, s linux naljepnicama poljepljenim na svom laptopu, s nehajno preko ramena prebačenim pletenim torbicama koje je sama isplela, remenima intezivnih boja oko struka i srebrenim prstenjem po rukama, simbol je opuštenosti i slobodnog pogleda na svijet. S druge strane, ja, vječito talentirani momak iz provincije, talentiran za sve što vrlo lako prelazi u „za ništa“, a koji je sada gotovo spreman priznati da je pogriješio kad se odlučio baviti računalima; ja sam nervčik koji pati i od male naznake loše savjesti. S praktične strane to stoji još i gore. Po pitanju hrane razlikujemo se kao dva različita geografska podneblja. Za ručkom, gledam, u njenom tanjuru veselo se gurkaju tikvica i rotkvica, te nekakav, za mene, neugledan rižoto i brdašca salate; za to vrijeme, u mom se cijedi mast s vruće slanine koju uzalud pokušavam prikriti zbrda-zdola nabacanom rižom od njenog pogleda.

Ali i takvi, „praktično-različiti“, po pitanju duha, duhovnosti, osjećanja svijeta, kako god hoćete - Magaskawee i ja smo na istim valnim duljinama. Kad bi poželjeli, lako bi se mislima mogli ispreplesti.

Možda neće razumijeti ovaj tekst, možda ni ja neću razumijeti neku njenu sliku, uostalom, umjetnost je samo osjećaj za nešto u ovome svijetu, netko slika, netko piše, ali točka s koje promatramo svijet, s koje nastaje naša potreba da to nešto činimo u svijetu – istovjetna je. Magaskawee bi se barem s tim sigurno već složila.

Nikad ne umrijeti

siječanj, 2008

Smrt nikoga ne zaobilazi. Od trenutno šest milijardi ljudi na zemaljskoj kugli, nikoga neće zaboraviti, svih će se sjetiti. Jedno sam vrijeme drugačije razmišljao: mene će ipak zaboraviti. Ta nemoguće je da umrem. Sve što sam ikada vidio i čuo i sve što znam prošlo je kroz mene. I činjenice tipa da je svemir beskonačan, kao i ta neumitnost da se jednog dana mora mrijeti. Ali, tako je to uredio život - o smrti ne mislimo, nju ponajprije ignoriramo.

Ne bojim se smrti i ovo nije žalopojka na našu konačnost, više bih želio uzeti smrt kao fenomen koji upravlja ostatkom našeg života. Tako o smrti zbore filozofi. Nevjerojatna je upravo ta činjenica da sve što osjećamo ili znamo o svijetu koji nas okružuje, dolazi iz nas i prolazi kroz nas. A kad nas jednog dana ne bude ta će osjećanja i znanja bespovratno propasti. Ali, to je upravo paradoks života i smrti.

Ne, ne vjerujem da ću umrjeti. Sve moje će ostati, i ove misli u glavi i pogled i uzdah. I bez obzira što se osjećam umorno i katkad promašeno, vjerujem da ću preživjeti. Dok je ove sive riječi na bijeloj podlozi, preživljavam.

Nisam li upravo na drugi način rekao da pisati znači živjeti, nikad ne umrijeti.

U vječitoj gužvi

siječanj, 2008

Danas smo u vječitoj gužvi. Kažemo to svakome tko nas pokuša zadržati dulje od pet minuta bez razloga. Ali to isto događalo se jučer i događat će se sutra. Mislimo da je vrijeme poludjelo. Nikako ne mislimo da s nama nešto nije u redu.
- Da, da, ali ja ti sada ne mogu pričati...
- Heej, pa to si ti, otkad se nismo čuli; čuj, sad sam u strašnoj gužvi; možemo li se čuti poslije?
- Napravim ti to, nema problema, ali danas ne mogu, znaš kako je - u gužvi sam...
Vrijeme je postalo gužvasto, a vrijeme je život. Više ne stižemo na kavu s prijateljima, u kino ili kazalište s voljenom, čak ni besciljno pružiti svoj korak uz rijeku. Što se to s nama događa?

Ne možemo li reći da nas malo ostave po strani, barem jedan dan, te da tog jutra u buđenju iznad sebe postavimo tablu da nismo ti i ti s nekakvim imenom i prezimenom kako se vodimo u socijalno-društvenim okvirima, već rijetke nakupine živahne očovječene energije koja će, kad se ustane, barem danas, raditi što hoće?
Možda ćemo za dvadeset godina postati svjesni što smo to činili prije dvadeset godina. Da nismo činili ništa, da smo bili i još uvijek jesmo samo zarobljenici vremena kojem je, pak, svejedno kako ga shvaćamo. Možda jednog dana ipak postanemo svjesni da imamo vremena i da smo onda trebali imati vremena, makar, u tom trenutku, jednom nogom u grobu bili...