veljača, 2008
Sanjamo cijeli život. Sanjamo po noći, u krevetu, ali i preko dana, dok smo budni; dnevni snovi sa sobom nose neke druge konotacije. Preko dana sanjamo najčešće o tome kako ćemo jednom i negdje ostvariti svoj san, a tu se zapravo misli na neku želju. Balašević u jednoj svojoj pjesmi kaže da je najbolje kad se uz neostvarene snove ostari, da su ti snovi nešto najvrijednije što imamo, da je u tom slučaju čovjek uzeo najviše od života, a s druge strane - zadržao vedrinu i zadobio spokoj. Neobično. Dok smo mladi svojski se trudimo ostvariti svoje snove, a kad osjetimo prvi povjetarac jeseni života ustuknemo te nastojimo, što više možemo, tek očuvati svoje snove. A tad oni nerijetko postaju još luđi i neispunjiviji. A u onim slučajevima kad nam se želje, odnosno snovi, nenadano ispune, a to se redovito događa „čovjeku u godinama“, ubrzo s gorčinom u glasu, drugima ćemo dosađivati riječima: „Znaš, ako ti se Bog hoće osvetiti, ispuni ti želju“.Meni se često dogodi da sanjam neki drugi život. Sanjam da živim u nekom drugom gradu, uz neku drugu ženu, da obavljam neki drugi posao. I ja ću s tim svojim snom najvjerojatnije ostarjeti. Ali, to onda valjda povlači onu vedrinu i spokoj. Oh, te naivne, lahke kao perce, duhovne dušice; njima stvarno ne treba mnogo. Njima je izgleda dovoljno neprestano sanjariti, bez potrebe da im se snovi ostvare. Tko onda ne bi imao za prijatelje te šašave, zanesene likove koji su slobodnim duhovima, kako kaže Nietzsche, onaj uvijek dobrodošao „vrt sa zlatnom ogradom“, na koji nikad ne treba zaboraviti.
Slobodan duh ili tek sanjar, oduvijek se to pitam.
