Na koncertu

studeni, 2007

Ušao sam u crkvu već za vrijeme probe. Na ulaznim vratima jedan stariji laik angažiran oko crkve i crkvenih stvari u ruke mi tutnu koncertni letak. Sjeo sam pozadi vrteći ga nervozno među prstima, začudo, neobraćajući pažnju na probne tonove predstojeće glazbene priredbe.

Idem na kulturne događaje a da ni sam ponekad ne znam zašto. Privlače me nekom svojom neobjašnjivom snagom; kao da bih na njima trebao doživjeti nešto što nikako ne mogu u svom stvarnom životu. Međutim, čim bih došao na kakav koncert, izložbu ili kazališu predstavu, jedan dio mene kao da bi požalio što je tu. Sebi valjda nisam mogao dopustiti priznanje da me privlače i stvari koje uobičajeno današnji svijet privlače: kladionice, birtije, lijepe žene ili čak i one glupe računalne igre... Ali neka neraskidiva nit me, eto, ipak povezivala i s nesumnjivo, za većinu ljudi danas, dosadnim kulturnim događajima.

Proba je završila i glazbenice, dvije mlade Japanke povukle su se kroz vrata sakristije. Pogledao sam letak; izvodit će europsku pretežito klasičnu ozbiljnu glazbu, njih dvije s Dalekog Istoka: Bacha, Liszta, Mozarta... hm. Počeo sam čitati biografiju jedne. Sve OK, rodila se u Japanu, školovala u Japanu sve do trenutka kada je raspisano mjesto u Visokoj školi za glazbenu umjetnost „Ino Mirković“ u Lovranu. Otada se njen život stubokom mijenja. Primljena je u školu te se seli na Kvarner. Tek tako, iz Japana u Hrvatsku. Nastupa pretežito po europskim zemljama. Kratko bacim pogled na biografiju druge... identično, prošle su isti put.

Aktivistica lokalne udruge koja je organizirala događaj najavljuje koncert. Nakon nje, za oltar se penje simpatični gazda franjevačkog reda i čini isto, ali na svoj osebujan način. Svojim mršavim ručicama u svom haljetku simpatično deklamira o koncertima u crkvi, kako će to od sada biti jedno stalno događanje. Onda je pozvao da pljeskom pozdravimo naše gošće i počeo na meni začudan način pljeskati mlatarajući dlanovima ruku tek onakao bezveze da bi se tek po neki put njegovi dlanovi susreli u pravilan stopljen pljesak.

Kada je krenuo koncert i ukočeni japanski prsti započeli svoje prebiranje po klavirskim tipkama, uzvrpljio sam se. Dakako, glazba me nije dirnula. Bio sam previše umoran za ovako nešto. Inače, na glazbenim koncertima jasan pokazatelj da mi se nešto sviđa bila bi trenutačna naježenost tijela koja bi se s vremena na vrijeme pojavljivala i nestajala. Ništa nisam mogao osjetiti za stalno, pa ni glazbeni užitak. Tužno sam primijetio: Japanka je tukla te klavirske tipke poput pravog glazbenog stroja. Sam Bach, čije je djelo bilo prvo na repertoaru, sigurno bi joj pozavidio na matematičkom pristupu njegovoj glazbi. Pomislim na Bacha i na njegovu posvećenost stvaranju. Svaki dan, kao da ide na posao, odlazio bi u crkvu i stvarao; u podne, vraćao bi se kući i sjedao za stol s svojom ženom i sedamnaestero djece, ručao i onda opet odlazio nazad u crkvu. Kao da je stalni trak božjeg nadahnuća osvjetljavao crkvu u kojoj je boravio.

Da li je japanska klaviristica to mogla razumijeti? U tom trenutku, primjetim da je netko iz publike iz prednjih redova snima svojom kamerom. Njen lik, na malenom displejčiću kamere kao da se živahnije kretao od originala koji se klatio nad klavirom; podsjetio me je na scenu iz nekog, najvjerojatnije Kurosawinog filma, u kojoj mlada japanska djevojka sa sretnim osmijehom na licu žanje žito ispod svojih nogu. Pokreti su joj gipki, autotentičnost pokreta koji se usavršavao generacijama Japanaca; konačno, obrisi lika na displejčiću nalazili su se u puno prirodnijem pokretu od matematički hladnog originala u crkvenoj dvorani.

Gledam fotografa koji se uzmrdao s tim slikanjem. Dijelimo približno iste godine. Zapravo, on i ja smo jedini mlađi muškarci nazočni na koncertu. Dok se pomiče vjetrovka na njemu šušti. To zna zvučati prilično neugodno u ovim okolnostima. Marljivo fotografira prvo s jedne, pa s druge strane, potom sjeda na klupicu u prvom redu jer mora sačekati drugu glazbenicu kako bi ih slikao u paru. Druga glazbenica izlazi, još ukočenija od prve, a on neumorno slika da bi, napokon, uz golem uzdah olakšanja koji mu se oteo na usta krenuo prema izlaznim vratima. Gdje bi njega ovo moglo zanimati; ide do kladionice uplatiti na Dinamo – Werder. Da me je u tom trenutku pogledao – povrijedio bi me; zna to, pa samo prolazi.

Druga skladba je bila u paru, ali se moje raspoloženje nije promijenilo. Do mene su, u međuvremenu, sjele još dvije aktivistkinje lokalne udruge iskazujući meni nimalo shvatljivu oduševljenost Japankama i njihovom izvedbom.

Ponekad, na crkvenim koncertima pošlo bi mi za rukom oživjeti te načičkane kipove oko oltara i po zidovima, slušajući glazbu neizmjerno zanesen. Zamišljao bih to njihovo vrijeme, vrijeme od tek unatrag nekoliko stoljeća, kada su uistinu bili stvarni, kada su istim ovim pogledom i prostorom prijetili ili davali milost čovjeku; uostalom, sva klasična glazba koja se danas izvodi na ovakvim mjestima nastala je u to vrijeme. Međutim, danas tomu nije bio slučaj. Zapadnoeuropsku ozbiljnu glazbu izvodile su, po mojem sudu, osobe koje ovu vrstu glazbe iz čisto kultoroloških razloga nisu mogle razumijeti. One, tako „istočnjački daleko“, mogle su je izvoditi, u krajnjem slučaju – „samo“ lijepo – što je krajnji slučaj umjetnosti za široke mase i njen najnezahtjevniji uvjet. Ali zasigurno da im ne može poći za rukom izvoditi je autentično, izvorno, kao nešto svoje, na onaj dubok, osjećajan i sveprožimljujući način. Zamišljam Bachovog klaviristu onog vremena - sam Bach sigurno nije nikada javno svirao svoja djela – onako mirnog i opuštenog, ne matematički uvježbanog, nego tek pripravanog, natjeranog da svira kao da skakuće po pravilno raspoređenom kamenju u potoku, jer drugo ništa ne može i ne smije napraviti. Istinska umjetnost uvijek mi izrasta iz jedne velike nužnosti kojoj gotovo kao pravilo prethodi i jedna velika potreba.

Konačno, kod zadnje pjesme klavir zakratko utihne i pjevačica iznenada sa svojim glasom ostane sama u crkvenoj dvorani. Trenutačno me zahvati naježenost tijela, ona zbog koje i idem na ovakve stvari. Zakratko razmišljam. Možda uzrok moje naježenosti ne mogu pronaći toliko u glasu koliko u pogledu na izobličenost lica koji je glas proizvodilo. Jer lice Japanke se, u tom trenutku, rastezalo u bolnu, mučnu, izobličenu grimasu. Nije li to ta gorka istina koja nas sve tišti, da nas sve pomalo izobličuje Zapadna Europa sa svojom kulturom dok nam naša vlastita autentičnost ostaje zanavijek skrivena? Pokušavamo proizvoditi lijepo ali samo na njihov način da smo sami sebi postali ružnima. Tako je, moje daleke japanske sestre. Izobličite se i to otpjevajte, udrvenite se i to odsvirajte; samo naprijed – samo ne budite ono što jeste!

Jedna od onih „privatnih istina“ kao da je na ovaj način bila iznađena i bio sam slobodan otići. Vjerojatno negdje duboko u meni ležao je razlog mog večerašnjeg nezadovoljstva o kojem vam zapravo nisam rekao ni riječ. Možda je čitavo vrijeme bila riječ o sasvim pristojnom koncertu? A vi na ovaj način možda upoznali tek zlovolju Augustinovu? Možda.

Biti beba

listopad, 2007

Opet je onaj Smrdljivi blizu mene, na momente sasvim blizu. Odgovaram mu hrapavim i ubrzanim zvukovima. Na kraju, okrećem se od njega. S druge strane zasljepljuje me neočekivana svjetlost. To je „sunce koje sjaji sa strane“. Tako sam ga prozvala, ne znam kako drugačije. Inače, postoji još sunaca na ovom svijetu. Vjerojatno su sada ugašena, ali točno iznad mene sjaje još tri sunca, najčešće kada me zahvate oni nelagodni osjećaji dodira. Ispada da nisam samo ova svjesnost u nečemu koja u sjenama vidi, već da meni pripada mnogo više toga a čime još uvijek ne vladam i o čemu zapravo vrlo malo toga znam.

Smrdljivi se udaljava uz proizvodnju nekakvih neartikuliranih zvukova. On vječito proizvodi nekakve zvukove. I napokon, dolazi ona, Mirisna, o tako mirisna, ona Ista koju lako prepoznajem. Nekad se zapitam nemam li svog dvojnika? Nije li ona isto što i ja? Ne znam. Mirisna me podsjeća na moj dom, ona upravo miriše na moj dom koji sam nedavno, ni sama ne znam kako, izgubila. Sada me uzima i postavlja bliže sebi, o sasvim blizu! Osjećam njenu toplinu i lijepo mi je.

Nakon par trenutaka, u sebi osjećam nešto što potiče moje čudno ponašanje, nešto mekano s ispupčenjem. To nešto zahvaćam i vučem u ritmičnim pokretima. A nešto drugo, toplo i slasno ulazi u mene i ispunjava me zadovoljstvom. U tim trenucima, osjećam da je još Netko u meni. Netko tko je potakao da Mekano i Ispupčeno zahvatim, inače to ne bih nikad sama mogla učiniti. I ne samo to. Taj Netko odgovoran je za niz stvari koje svakodnevno čini umjesto mene a u kojima nikako ne mogu prepoznati sebe. Evo, upravo u ovom trenutku dogodila se jedna od tih stvari, prvo me je omamio i smirio a onda potakao tutnjavu, prodornu i neugodnu, koja je naišla iz onih mojih pretpostavljenih dijelova kojima još ne vladam. Nešto je iz tih dijelova pojurilo van, napustilo me i izazvalo još življe neartikulirane zvukove u Mirisne i Smrdljivog. Bilo bi mi drago, ako je to nešto moje, što je izjurilo van, njih usrećilo. Svaki put ću to htjeti napraviti, možda i bez pomoći tog Nekog u meni koji to sada čini i koji me svaki put iz tog razloga ostavi zatečenom.

Netko tko upravlja mnome i čini me u konačnici zadovoljnom, taj Netko, primijetila sam, tjera i Mirisnu da mi povlađuje. Ali ja ne želim povlađivanje, međutim taj Netko čini kao da to želim i Mirisna i Smrdljivi se upiru povlađivati mi. Šta mogu. Svijet mi je u sjenama. Riječi koje izgovaram i koje mislim, su prariječi koje ne razumije nitko, možda samo ovaj Netko koji upravlja mnome. Pitat ću ga jednom kada će otići, slutim da je tomu tako, da je on tu samo da me uvede u ovaj svijet sjena a da onda ja dolazim na red, ja, koja ću sve to rasvijetliti i sebi razjasniti. Ne moram spominjati da ću sve, ali baš sve činiti da mi Mirisna bude uvijek tu – svim sredstvima, pa i onim tog Nekog koja mi se na početku i nisu svidjela. A i onaj Smrdljivi valjda će mi jednom postati drag.

Festung festival u Brodu 2017. god.

rujan, 2007

Slika koju gledate prikazuje članove grupe Urban banda 2017. godine na međunarodno afirmiranom brodskom festivalu rock i pop glazbe – Festung festu. Ne, oči vas ne varaju, oko pjevača i gitariste uistinu sjaji aureola koja je postignuta sjajnim efektima festivalskog light-show tima koja je, između ostalog, proslavila festival u svijetu. Na slici se, nažalost, ne vide i nervozni članovi megapopularne grupe R.E.M. koji čekaju svoj izlazak na binu u ovom, i za njih, neopisivo fantastičnom prostoru. Doveli su gomilu kamermana i snimatelja namjeravajući upravo ovdje snimiti svoj najnoviji dokumentarac „Indoor in Fortres“. Brodska Tvrđava je postala magnet ne samo za glazbenike širom svijeta već i za ostale umjetnike i kulturne radnike svih oblika. Osim festivala, ovdje se danas izvodi niz drugih kulturnih događanja preko cijele godine, od izložbi, projekcije filmova do kazališnih predstava renomiranih kazališnih kuća i sl. Međutim, vrijedno je naglasiti da je Festung Festival bio ono ključno događanje koje je pokrenulo ovaj kulturni stampedo.

Festung Festival je krenuo s svojim održavanjem prije nekih desetak godina, kada su dvojica sposobnih mladih entuzijasta pokazala želju spasiti svoj grad od gotovo sigurne kulturne smrti. Te, druge godine festivala, 2007. uslijedila je prekretnica. Grad, koji je u to vrijeme postao potpuno ravnodušan na kulturne potrebe svojih građana, za vrijeme Festung festivala kao da se probudio. Mudra odluka je bila da se kao koncertni prostor iskoristi, u to vrijeme, istina djelomično obnovljen ali ubrzo zapušten prostor Brodske Tvrđave. Neki se možda još sjećaju refrena jedne od brodskih grupa „Mi smo otpor ovome gradu“ koji se tada pjevao s pozornice ovog festivala a koji je najbolje opisivao trenutno raspoloženje mladih u Brodu s obzirom na bezduhovnu i učmalu atmosferu svoga grada.

Za dvije godine Festung Festivalu je pošlo za rukom postati jednim od najvećih glazbenih događaja u zemlji, ponajprije zahvaljujući izuzetno atraktivnom prostoru Brodske Tvrđave koji je iz godine u godinu privlačio sve veći broj ljubitelja glazbe iz cijele zemlje. 2010. organizatori su uspijeli dovesti prvi strani band dajući festivalu internacionalni karakter da bi u periodu od 2012. do 2014. festival pohodile etabilirane zvijezde svjetske zabavne glazbe poput Green Day-a, Erosa Ramazzottija, Coldplaya i sl. Konačno, Festung Festival prošle godine upisuje se na kartu najvećih europskih glazbenih događaja gostovanjem neprikosnovenih U2. Ispod kuloara pričalo se da su organizatori odbili ponudu i same Madonne iako ta informacija nikad javno nije bila potvrđena.

Na ovogodišnji festival vratili su se Urban i Vlatko, začetnici ozdravljenja kulturne atmosfere u gradu od prije 10 godina, a koji su osim iznimnog glazbenog užitka, Brođanima onda i kao omogućili kulturno prodisati te im naslutiti što se sve može dobiti ukoliko se više pažnje posveti organizaciji kulturnih događanja u svome gradu. Tada, bili su svjetlo u mraku tunela koji se zvao „Život u provinciji u 2000-tim“.

Negdje sam u masi svijeta koja se njiše u ritmu zvukova koje dolaze s stage-a. Predvečerje je, suton osvaja nebo, a raznobojni reflektori osvjetljuju mitske ruševine Tvrđave sa sve tri strane. Vlatkova gitara lagano ulazi u prostor. Ton po ton. Koristi supermoderni Yamahin set efekata za gitaru, izmjenjiv na pogled oka i prilagođen sviranju na otvorenom. Nenadano, reflektori se usmjeruju na drugu stranu, na početak zapadnog zida Tvrđave, na predjelu galerije Ružić, gdje, na samom zidu publika može vidjeti mladu djevojku obučenu u bijelu haljinu s bakljom u visoko podignutim rukama. Kako Vlatkova gitara proizvodi tonove tako se ona počinje kretati duž zida Tvrđave prema sjeveru. U trenutku oglašavanja kratkog i reskog bubnja, sagnula bi se i zapalila pored svojih nogu nešto što bi se ubrzo pretvorilo u snažnu buktinju, a publikom bi se prolomili uzdasi. Zatim se počela kretati sve brže; novi udarac bubnja i novo saginjanje rezultiralo je novom vatrom, novom buktinjom. Uskoro je zapadni zid Tvrđave gorio na nekoliko mjesta u obliku jarkih buktinja dok reflektor nije sustajao za djevojkom. Sada je već bila na sjevernom zidu a u glazbenu temu se uključila i bass gitara. Ovoga puta se nije saginjala i palila novu vatru, ali kako je prolazila svoj put za njom bi se palile lampice raznobojnih svjetala. Iznad same bine, konačno, nestala je u upravo puštenom dimu, publika ju više ne može vidjeti. Vlatko tuče najsnažniji rif, dok raznobojna reflektorska svjetla, bisernoplava, zlatnožuta i smaragdnozelena uzalud kroz dim pokušavaju nazrijeti djevojku. Konačno, na velikom platnu iznad bine pojavljuje se njeno lice poput pravog božanstva a Vlatkova grupa spektakularnom bubnjarskom dionicom okončava pjesmu. To je bio samo djelić prikaza atmosfere s ovogodišnjeg koncerta.

*
* *

Vidim Dražena. Odmah pored miks pulta, a gdje bi drugdje, pomislim. Koncert se najbolje čuje upravo u prostoru onih koji su zaduženi za štimanje zvuka, a on je bio jedan od tih, samo, ne na ovom koncertu. Mahnem mu, ali me nije prepoznao. Na kraju, priđem:
- Pa, gdje si Dražene, zar me više ne poznaješ?
- Oooo, pa to si ti Augustine – prolomi se iz njega u već davno zaboravljenoj kretnji kojom me pozdravljao i u srednjoj školi. Tu kretnju sada je prvi put izveo vjerojatno od vremena kada smo se zadnji put sreli. Kretnja je bila smotana, odatle smiješna. Nisam mu ležao kao ni on meni.
- Pa, šta ima? – pitam – Ipak si napravio nešto s tom glazbom. – pomalo podbadam.
Kiselo se osmjehnuo. Dražen se, u međuvremenu, a za razliku od mene, nastavio baviti glazbom te postao neka vrsta studijskog muzičara; snimao je, producirao, možda i pjevao prateće vokale, pratio ga je glas da zaista zna raditi to što radi, ali za neki veći uspjeh to nije bilo dovoljno.
- Pa, evo još uvijek sviram. Zamisli... – reče kao da se dosjetio - Počeo sam svirati s Divljim Kupinama!
- Šta?! – kao iznenađeno reagiram - Onim Divljim Kupinama koje si preda mnom onako znao popljuvati...
- Da! Kakva sudbina!
Da... kakva sudbina...nisam bio siguran da li bih ga trebao žaliti ili mu čestitati a nisam mu htio ni otkriti da sam ga već vidio na televiziji s tim bendom. Stvar ne bi bila toliko čudna da ja nisam u adolescentsko doba, doba i našeg poznanstva iz školskih klupa, volio taj bend i svirao njihove pjesme s svojim bendom po moru. Međutim, kada bih to prepričavao mom Draženu tada bi se on podsmješljivo odnosio prema njima. U to doba, znao je samo za Police i U2. I šta ti je sudbina. Gledam ga. Ja prestao svirati, ima tomu godina, a on dobio priliku svirati u bandu mrskog idola koji ni meni više nije drag. I sad vi ne recite da nisu čudni putevi gospodnji...