listopad, 2007
Opet je onaj Smrdljivi blizu mene, na momente sasvim blizu. Odgovaram mu hrapavim i ubrzanim zvukovima. Na kraju, okrećem se od njega. S druge strane zasljepljuje me neočekivana svjetlost. To je „sunce koje sjaji sa strane“. Tako sam ga prozvala, ne znam kako drugačije. Inače, postoji još sunaca na ovom svijetu. Vjerojatno su sada ugašena, ali točno iznad mene sjaje još tri sunca, najčešće kada me zahvate oni nelagodni osjećaji dodira. Ispada da nisam samo ova svjesnost u nečemu koja u sjenama vidi, već da meni pripada mnogo više toga a čime još uvijek ne vladam i o čemu zapravo vrlo malo toga znam.
Smrdljivi se udaljava uz proizvodnju nekakvih neartikuliranih zvukova. On vječito proizvodi nekakve zvukove. I napokon, dolazi ona, Mirisna, o tako mirisna, ona Ista koju lako prepoznajem. Nekad se zapitam nemam li svog dvojnika? Nije li ona isto što i ja? Ne znam. Mirisna me podsjeća na moj dom, ona upravo miriše na moj dom koji sam nedavno, ni sama ne znam kako, izgubila. Sada me uzima i postavlja bliže sebi, o sasvim blizu! Osjećam njenu toplinu i lijepo mi je.
Nakon par trenutaka, u sebi osjećam nešto što potiče moje čudno ponašanje, nešto mekano s ispupčenjem. To nešto zahvaćam i vučem u ritmičnim pokretima. A nešto drugo, toplo i slasno ulazi u mene i ispunjava me zadovoljstvom. U tim trenucima, osjećam da je još Netko u meni. Netko tko je potakao da Mekano i Ispupčeno zahvatim, inače to ne bih nikad sama mogla učiniti. I ne samo to. Taj Netko odgovoran je za niz stvari koje svakodnevno čini umjesto mene a u kojima nikako ne mogu prepoznati sebe. Evo, upravo u ovom trenutku dogodila se jedna od tih stvari, prvo me je omamio i smirio a onda potakao tutnjavu, prodornu i neugodnu, koja je naišla iz onih mojih pretpostavljenih dijelova kojima još ne vladam. Nešto je iz tih dijelova pojurilo van, napustilo me i izazvalo još življe neartikulirane zvukove u Mirisne i Smrdljivog. Bilo bi mi drago, ako je to nešto moje, što je izjurilo van, njih usrećilo. Svaki put ću to htjeti napraviti, možda i bez pomoći tog Nekog u meni koji to sada čini i koji me svaki put iz tog razloga ostavi zatečenom.
Netko tko upravlja mnome i čini me u konačnici zadovoljnom, taj Netko, primijetila sam, tjera i Mirisnu da mi povlađuje. Ali ja ne želim povlađivanje, međutim taj Netko čini kao da to želim i Mirisna i Smrdljivi se upiru povlađivati mi. Šta mogu. Svijet mi je u sjenama. Riječi koje izgovaram i koje mislim, su prariječi koje ne razumije nitko, možda samo ovaj Netko koji upravlja mnome. Pitat ću ga jednom kada će otići, slutim da je tomu tako, da je on tu samo da me uvede u ovaj svijet sjena a da onda ja dolazim na red, ja, koja ću sve to rasvijetliti i sebi razjasniti. Ne moram spominjati da ću sve, ali baš sve činiti da mi Mirisna bude uvijek tu – svim sredstvima, pa i onim tog Nekog koja mi se na početku i nisu svidjela. A i onaj Smrdljivi valjda će mi jednom postati drag.
