Post festum

Ove stranice predstavljaju post festum jednom virtualnom liku koji više ne postoji, ali koji se u osobnost može vratiti kao sablast kako je već o tome pisao Derrida u svojim „Sablastima Marxa“. Može s vremena na vrijeme napisati kakav post, uobličiti kakvu misao, manifestirati se kao da postoji a da zapravo ne postoji. Šoping-holovima, detuđmanizaciji, kerumizaciji, komercijalnim televizijama, popularnim riječima ovog našeg doba pridodajmo tako i Augustina Trepšića simbola naših drugih-Ja (možda i naših Sjena po Jungu) neprikosnovenog čuvara naših intima u društvu brutalnosti uspjeha.

Festung festival u Brodu 2017. god.

rujan, 2007

Slika koju gledate prikazuje članove grupe Urban banda 2017. godine na međunarodno afirmiranom brodskom festivalu rock i pop glazbe – Festung festu. Ne, oči vas ne varaju, oko pjevača i gitariste uistinu sjaji aureola koja je postignuta sjajnim efektima festivalskog light-show tima koja je, između ostalog, proslavila festival u svijetu. Na slici se, nažalost, ne vide i nervozni članovi megapopularne grupe R.E.M. koji čekaju svoj izlazak na binu u ovom, i za njih, neopisivo fantastičnom prostoru. Doveli su gomilu kamermana i snimatelja namjeravajući upravo ovdje snimiti svoj najnoviji dokumentarac „Indoor in Fortres“. Brodska Tvrđava je postala magnet ne samo za glazbenike širom svijeta već i za ostale umjetnike i kulturne radnike svih oblika. Osim festivala, ovdje se danas izvodi niz drugih kulturnih događanja preko cijele godine, od izložbi, projekcije filmova do kazališnih predstava renomiranih kazališnih kuća i sl. Međutim, vrijedno je naglasiti da je Festung Festival bio ono ključno događanje koje je pokrenulo ovaj kulturni stampedo.

Festung Festival je krenuo s svojim održavanjem prije nekih desetak godina, kada su dvojica sposobnih mladih entuzijasta pokazala želju spasiti svoj grad od gotovo sigurne kulturne smrti. Te, druge godine festivala, 2007. uslijedila je prekretnica. Grad, koji je u to vrijeme postao potpuno ravnodušan na kulturne potrebe svojih građana, za vrijeme Festung festivala kao da se probudio. Mudra odluka je bila da se kao koncertni prostor iskoristi, u to vrijeme, istina djelomično obnovljen ali ubrzo zapušten prostor Brodske Tvrđave. Neki se možda još sjećaju refrena jedne od brodskih grupa „Mi smo otpor ovome gradu“ koji se tada pjevao s pozornice ovog festivala a koji je najbolje opisivao trenutno raspoloženje mladih u Brodu s obzirom na bezduhovnu i učmalu atmosferu svoga grada.

Za dvije godine Festung Festivalu je pošlo za rukom postati jednim od najvećih glazbenih događaja u zemlji, ponajprije zahvaljujući izuzetno atraktivnom prostoru Brodske Tvrđave koji je iz godine u godinu privlačio sve veći broj ljubitelja glazbe iz cijele zemlje. 2010. organizatori su uspijeli dovesti prvi strani band dajući festivalu internacionalni karakter da bi u periodu od 2012. do 2014. festival pohodile etabilirane zvijezde svjetske zabavne glazbe poput Green Day-a, Erosa Ramazzottija, Coldplaya i sl. Konačno, Festung Festival prošle godine upisuje se na kartu najvećih europskih glazbenih događaja gostovanjem neprikosnovenih U2. Ispod kuloara pričalo se da su organizatori odbili ponudu i same Madonne iako ta informacija nikad javno nije bila potvrđena.

Na ovogodišnji festival vratili su se Urban i Vlatko, začetnici ozdravljenja kulturne atmosfere u gradu od prije 10 godina, a koji su osim iznimnog glazbenog užitka, Brođanima onda i kao omogućili kulturno prodisati te im naslutiti što se sve može dobiti ukoliko se više pažnje posveti organizaciji kulturnih događanja u svome gradu. Tada, bili su svjetlo u mraku tunela koji se zvao „Život u provinciji u 2000-tim“.

Negdje sam u masi svijeta koja se njiše u ritmu zvukova koje dolaze s stage-a. Predvečerje je, suton osvaja nebo, a raznobojni reflektori osvjetljuju mitske ruševine Tvrđave sa sve tri strane. Vlatkova gitara lagano ulazi u prostor. Ton po ton. Koristi supermoderni Yamahin set efekata za gitaru, izmjenjiv na pogled oka i prilagođen sviranju na otvorenom. Nenadano, reflektori se usmjeruju na drugu stranu, na početak zapadnog zida Tvrđave, na predjelu galerije Ružić, gdje, na samom zidu publika može vidjeti mladu djevojku obučenu u bijelu haljinu s bakljom u visoko podignutim rukama. Kako Vlatkova gitara proizvodi tonove tako se ona počinje kretati duž zida Tvrđave prema sjeveru. U trenutku oglašavanja kratkog i reskog bubnja, sagnula bi se i zapalila pored svojih nogu nešto što bi se ubrzo pretvorilo u snažnu buktinju, a publikom bi se prolomili uzdasi. Zatim se počela kretati sve brže; novi udarac bubnja i novo saginjanje rezultiralo je novom vatrom, novom buktinjom. Uskoro je zapadni zid Tvrđave gorio na nekoliko mjesta u obliku jarkih buktinja dok reflektor nije sustajao za djevojkom. Sada je već bila na sjevernom zidu a u glazbenu temu se uključila i bass gitara. Ovoga puta se nije saginjala i palila novu vatru, ali kako je prolazila svoj put za njom bi se palile lampice raznobojnih svjetala. Iznad same bine, konačno, nestala je u upravo puštenom dimu, publika ju više ne može vidjeti. Vlatko tuče najsnažniji rif, dok raznobojna reflektorska svjetla, bisernoplava, zlatnožuta i smaragdnozelena uzalud kroz dim pokušavaju nazrijeti djevojku. Konačno, na velikom platnu iznad bine pojavljuje se njeno lice poput pravog božanstva a Vlatkova grupa spektakularnom bubnjarskom dionicom okončava pjesmu. To je bio samo djelić prikaza atmosfere s ovogodišnjeg koncerta.

*
* *

Vidim Dražena. Odmah pored miks pulta, a gdje bi drugdje, pomislim. Koncert se najbolje čuje upravo u prostoru onih koji su zaduženi za štimanje zvuka, a on je bio jedan od tih, samo, ne na ovom koncertu. Mahnem mu, ali me nije prepoznao. Na kraju, priđem:
- Pa, gdje si Dražene, zar me više ne poznaješ?
- Oooo, pa to si ti Augustine – prolomi se iz njega u već davno zaboravljenoj kretnji kojom me pozdravljao i u srednjoj školi. Tu kretnju sada je prvi put izveo vjerojatno od vremena kada smo se zadnji put sreli. Kretnja je bila smotana, odatle smiješna. Nisam mu ležao kao ni on meni.
- Pa, šta ima? – pitam – Ipak si napravio nešto s tom glazbom. – pomalo podbadam.
Kiselo se osmjehnuo. Dražen se, u međuvremenu, a za razliku od mene, nastavio baviti glazbom te postao neka vrsta studijskog muzičara; snimao je, producirao, možda i pjevao prateće vokale, pratio ga je glas da zaista zna raditi to što radi, ali za neki veći uspjeh to nije bilo dovoljno.
- Pa, evo još uvijek sviram. Zamisli... – reče kao da se dosjetio - Počeo sam svirati s Divljim Kupinama!
- Šta?! – kao iznenađeno reagiram - Onim Divljim Kupinama koje si preda mnom onako znao popljuvati...
- Da! Kakva sudbina!
Da... kakva sudbina...nisam bio siguran da li bih ga trebao žaliti ili mu čestitati a nisam mu htio ni otkriti da sam ga već vidio na televiziji s tim bendom. Stvar ne bi bila toliko čudna da ja nisam u adolescentsko doba, doba i našeg poznanstva iz školskih klupa, volio taj bend i svirao njihove pjesme s svojim bendom po moru. Međutim, kada bih to prepričavao mom Draženu tada bi se on podsmješljivo odnosio prema njima. U to doba, znao je samo za Police i U2. I šta ti je sudbina. Gledam ga. Ja prestao svirati, ima tomu godina, a on dobio priliku svirati u bandu mrskog idola koji ni meni više nije drag. I sad vi ne recite da nisu čudni putevi gospodnji...