studeni, 2007
Ušao sam u crkvu već za vrijeme probe. Na ulaznim vratima jedan stariji laik angažiran oko crkve i crkvenih stvari u ruke mi tutnu koncertni letak. Sjeo sam pozadi vrteći ga nervozno među prstima, začudo, neobraćajući pažnju na probne tonove predstojeće glazbene priredbe.
Idem na kulturne događaje a da ni sam ponekad ne znam zašto. Privlače me nekom svojom neobjašnjivom snagom; kao da bih na njima trebao doživjeti nešto što nikako ne mogu u svom stvarnom životu. Međutim, čim bih došao na kakav koncert, izložbu ili kazališu predstavu, jedan dio mene kao da bi požalio što je tu. Sebi valjda nisam mogao dopustiti priznanje da me privlače i stvari koje uobičajeno današnji svijet privlače: kladionice, birtije, lijepe žene ili čak i one glupe računalne igre... Ali neka neraskidiva nit me, eto, ipak povezivala i s nesumnjivo, za većinu ljudi danas, dosadnim kulturnim događajima.
Proba je završila i glazbenice, dvije mlade Japanke povukle su se kroz vrata sakristije. Pogledao sam letak; izvodit će europsku pretežito klasičnu ozbiljnu glazbu, njih dvije s Dalekog Istoka: Bacha, Liszta, Mozarta... hm. Počeo sam čitati biografiju jedne. Sve OK, rodila se u Japanu, školovala u Japanu sve do trenutka kada je raspisano mjesto u Visokoj školi za glazbenu umjetnost „Ino Mirković“ u Lovranu. Otada se njen život stubokom mijenja. Primljena je u školu te se seli na Kvarner. Tek tako, iz Japana u Hrvatsku. Nastupa pretežito po europskim zemljama. Kratko bacim pogled na biografiju druge... identično, prošle su isti put.
Aktivistica lokalne udruge koja je organizirala događaj najavljuje koncert. Nakon nje, za oltar se penje simpatični gazda franjevačkog reda i čini isto, ali na svoj osebujan način. Svojim mršavim ručicama u svom haljetku simpatično deklamira o koncertima u crkvi, kako će to od sada biti jedno stalno događanje. Onda je pozvao da pljeskom pozdravimo naše gošće i počeo na meni začudan način pljeskati mlatarajući dlanovima ruku tek onakao bezveze da bi se tek po neki put njegovi dlanovi susreli u pravilan stopljen pljesak.
Kada je krenuo koncert i ukočeni japanski prsti započeli svoje prebiranje po klavirskim tipkama, uzvrpljio sam se. Dakako, glazba me nije dirnula. Bio sam previše umoran za ovako nešto. Inače, na glazbenim koncertima jasan pokazatelj da mi se nešto sviđa bila bi trenutačna naježenost tijela koja bi se s vremena na vrijeme pojavljivala i nestajala. Ništa nisam mogao osjetiti za stalno, pa ni glazbeni užitak. Tužno sam primijetio: Japanka je tukla te klavirske tipke poput pravog glazbenog stroja. Sam Bach, čije je djelo bilo prvo na repertoaru, sigurno bi joj pozavidio na matematičkom pristupu njegovoj glazbi. Pomislim na Bacha i na njegovu posvećenost stvaranju. Svaki dan, kao da ide na posao, odlazio bi u crkvu i stvarao; u podne, vraćao bi se kući i sjedao za stol s svojom ženom i sedamnaestero djece, ručao i onda opet odlazio nazad u crkvu. Kao da je stalni trak božjeg nadahnuća osvjetljavao crkvu u kojoj je boravio.
Da li je japanska klaviristica to mogla razumijeti? U tom trenutku, primjetim da je netko iz publike iz prednjih redova snima svojom kamerom. Njen lik, na malenom displejčiću kamere kao da se živahnije kretao od originala koji se klatio nad klavirom; podsjetio me je na scenu iz nekog, najvjerojatnije Kurosawinog filma, u kojoj mlada japanska djevojka sa sretnim osmijehom na licu žanje žito ispod svojih nogu. Pokreti su joj gipki, autotentičnost pokreta koji se usavršavao generacijama Japanaca; konačno, obrisi lika na displejčiću nalazili su se u puno prirodnijem pokretu od matematički hladnog originala u crkvenoj dvorani.
Gledam fotografa koji se uzmrdao s tim slikanjem. Dijelimo približno iste godine. Zapravo, on i ja smo jedini mlađi muškarci nazočni na koncertu. Dok se pomiče vjetrovka na njemu šušti. To zna zvučati prilično neugodno u ovim okolnostima. Marljivo fotografira prvo s jedne, pa s druge strane, potom sjeda na klupicu u prvom redu jer mora sačekati drugu glazbenicu kako bi ih slikao u paru. Druga glazbenica izlazi, još ukočenija od prve, a on neumorno slika da bi, napokon, uz golem uzdah olakšanja koji mu se oteo na usta krenuo prema izlaznim vratima. Gdje bi njega ovo moglo zanimati; ide do kladionice uplatiti na Dinamo – Werder. Da me je u tom trenutku pogledao – povrijedio bi me; zna to, pa samo prolazi.
Druga skladba je bila u paru, ali se moje raspoloženje nije promijenilo. Do mene su, u međuvremenu, sjele još dvije aktivistkinje lokalne udruge iskazujući meni nimalo shvatljivu oduševljenost Japankama i njihovom izvedbom.
Ponekad, na crkvenim koncertima pošlo bi mi za rukom oživjeti te načičkane kipove oko oltara i po zidovima, slušajući glazbu neizmjerno zanesen. Zamišljao bih to njihovo vrijeme, vrijeme od tek unatrag nekoliko stoljeća, kada su uistinu bili stvarni, kada su istim ovim pogledom i prostorom prijetili ili davali milost čovjeku; uostalom, sva klasična glazba koja se danas izvodi na ovakvim mjestima nastala je u to vrijeme. Međutim, danas tomu nije bio slučaj. Zapadnoeuropsku ozbiljnu glazbu izvodile su, po mojem sudu, osobe koje ovu vrstu glazbe iz čisto kultoroloških razloga nisu mogle razumijeti. One, tako „istočnjački daleko“, mogle su je izvoditi, u krajnjem slučaju – „samo“ lijepo – što je krajnji slučaj umjetnosti za široke mase i njen najnezahtjevniji uvjet. Ali zasigurno da im ne može poći za rukom izvoditi je autentično, izvorno, kao nešto svoje, na onaj dubok, osjećajan i sveprožimljujući način. Zamišljam Bachovog klaviristu onog vremena - sam Bach sigurno nije nikada javno svirao svoja djela – onako mirnog i opuštenog, ne matematički uvježbanog, nego tek pripravanog, natjeranog da svira kao da skakuće po pravilno raspoređenom kamenju u potoku, jer drugo ništa ne može i ne smije napraviti. Istinska umjetnost uvijek mi izrasta iz jedne velike nužnosti kojoj gotovo kao pravilo prethodi i jedna velika potreba.
Konačno, kod zadnje pjesme klavir zakratko utihne i pjevačica iznenada sa svojim glasom ostane sama u crkvenoj dvorani. Trenutačno me zahvati naježenost tijela, ona zbog koje i idem na ovakve stvari. Zakratko razmišljam. Možda uzrok moje naježenosti ne mogu pronaći toliko u glasu koliko u pogledu na izobličenost lica koji je glas proizvodilo. Jer lice Japanke se, u tom trenutku, rastezalo u bolnu, mučnu, izobličenu grimasu. Nije li to ta gorka istina koja nas sve tišti, da nas sve pomalo izobličuje Zapadna Europa sa svojom kulturom dok nam naša vlastita autentičnost ostaje zanavijek skrivena? Pokušavamo proizvoditi lijepo ali samo na njihov način da smo sami sebi postali ružnima. Tako je, moje daleke japanske sestre. Izobličite se i to otpjevajte, udrvenite se i to odsvirajte; samo naprijed – samo ne budite ono što jeste!
Jedna od onih „privatnih istina“ kao da je na ovaj način bila iznađena i bio sam slobodan otići. Vjerojatno negdje duboko u meni ležao je razlog mog večerašnjeg nezadovoljstva o kojem vam zapravo nisam rekao ni riječ. Možda je čitavo vrijeme bila riječ o sasvim pristojnom koncertu? A vi na ovaj način možda upoznali tek zlovolju Augustinovu? Možda.
