Imati 87 godina

ožujak, 2008

Usnio sam strašan san: da imam ravno 87 godina. Takva spoznaja, sama za sebe, možda i nije tako strašna, da me u snu, uz godine, nije dopala i ona druga - kasna spoznaja - o tome „kako treba živjeti na ovoj ubogoj planeti“. U snu me je snašla tako čista i jasna mudrost kako provoditi svoj život, kako podnositi vrijeme, da i sada ne mogu prežaliti to osjećanje u sebi. Naravno, otežavajuću okolnost predstavljala je činjenica da mojih „87 ljeta“ ne predstavlja garanciju za neko dugotrajno konzumiranje ove vrhunaravne sreće.
O samoj mudrosti, ovako budan, nažalost nisam u stanju bilo što reći. Možda samo to da me je cijelog prožela, i da mi je u jednom jedinom trenutku sve postalo jasno; da su u meni nestale sve nedoumice, očajanja i suspregnutosti, kao da mi je kakav moćni mehanizam zaposjeo tijelo i počeo upravljati njime, naprosto, bio sam toliko siguran u sebe da sam točno znao što trebam činiti „odsad pa nadalje“ u svakom trenutku svog vremena; od toga s čim se baviti i što postati, pa sve do toga s kim se družiti, a s kim, prema potrebi, neprijateljevati. Recimo, i zašto često svirati i u dobrom raspoloženju čak i zapjevati a zašto, recimo, ne gledati televiziju. Shvaćate, u jednoj mudrosti bile su obuhvaćene sve one sitne mudrolije kojima se život obavija kako nam prolaze godine. I s tom i takvom mudrošću, eto, dolazi otriježnjenje da punim osamdeset sedmu.

Sjećam se i svog pogleda u ogledalu. Začudo, bio sam to isti ja, ovaj s trideset i nekom, međutim, s druge strane san me neumoljivo uvjeravao da sam starac, koji se, istina, iznenađujuće dobro drži za svoje godine, ali da mi to ništa ne znači i da me ne treba uzimati previše ozbiljno. I to što sam toliko siguran u sebe, da je to zapravo posljedica one staračke sigurnosti ravne drskosti djeteta te da zaista ne mogu ništa učiniti u „zaustavljanju svoga života“. Još kojih 5-6 godina, matori, i kraj. Nakratko, u mislima mi proleti slika Stevana Dedijera, koji je u devedesetoj letio paraglajdingom iznad Dubrovnika, a onda za dvije godine, bez nekog zamijećenog šoka njegovih najbližih, već bio pokojni. Ništa čovjeku ne znači kad se dobro osjeća s 87 godina.
I tako, i pored božje mudrosti, nelagoda je u meni rasla. Na koncu, u panici, počeo sam se pipati po licu, po kosi, ne vjerujući u svoju starost te se na kraju i grozničavo probudim.
Mislim da ću se još dugo sjećati trenutka buđenja; kako mi je u misli polako nadolazila opuštajuća spoznaja da zapravo imam 37, a ne 87 godina, s druge strane iz mene je isparavalo nikada prežaljeno stanje svevišnje mudrosti. Za koji ću trenutak biti budni tridesetsedmogodišnjak, kojeg će uskoro opet početi mučiti odgovor na samo jedno pitanje: kako treba provoditi dane na ovoj ubogoj planeti...

Vječno popodne

ožujak, 2008

Ima onih „lijenih“ popodneva u kojima naoko mrki oblaci prekriju sunce i u kojima se svaka budala na osnovi pogleda u nebo spremna kladit' na kišu, međutim, u kojima ne samo da ne bude kiše, nego i sunce na čudnovat način uskoro u pomućenoj mrklini probije neke svoje rupe te osvjetli, nama odavde, ni tako bliske, ni tako daleke krajeve. I tako, s ove distance, u poziciji smo tek promatrati magičan sunčev trak koji se pod nekim kutem strmoglavljuje u zemlju, obasjavajući nekog drugog i „negdje tamo“. Koliko razglednica, koliko slika postoji na ovu temu! U tim popodnevima, nerijetko nam se čini da je vrijeme nadohvat ruke. Vrijeme, ta tekuća neuhvatljiva vucibatina u nama, postane nam tako bliska kao naša ujna iz djetinstva što je pekla omiljene kolače. Takva popodneva s tom i takvom slikom pred našim očima prozvao sam vječnima. Čovjek nije čovjek ako ne osjeti nešto mitsko u tom prizoru, poriv za smiješkom u tišini i obvezom da ne hoda „mali ispod zvijezda“. Pod njim mogu marširati gorde vojske, plamtjeti užasni požari, pred smrtonosnim bujicama popuštati brane - prizor oblaka i zraka sunca ostaje uvijek isti. Takvom jednom popodnevu i danas sam bio svjedokom. Nije bitno gdje sam točno bio. Reći ću na platformi vremena podignutoj za promatranje takvih prizora. U tom trenutku mnogo toga čovjeku postane jasno, rasvijetli se poput tih, ni tako bliskih ni tako dalekih, krajeva u čudesnom prizoru vječnog popodneva.
Kako to da je prizor vječnog popodneva danas, prije 20 godina, ali i prije tisuća godina ostao nepromijenjen? Zar nam na ovaj način priroda ne govori samo o jednoj istini o ovome svijetu, istini o njegovoj nepromijenjivosti u svojoj biti, a promijenjivosti tek u nevažnom obliku? Drugim riječima, da smisao života posjeduje samo estetsku vrijednost. Uvijek igrati na istu kartu, kartu da ništa ne možemo uprskati svojim postojanjem, osim u tom estetkom smislu – da ne budemo Bogu lijepi. A s druge strane da se to „biti lijep“ najmanje tiče našeg izgleda. Dapače, sva ljepota života skrivena je u načinu njegova življenja. Eto, sve mi to govori jedno ovakvo vječno popodne. Zbog njega smo zaneseni te ne čujemo što nam onaj pokraj nas u šetnji zbori. U mom slučaju žena zove da pripazim na dijete dok ona sebi ode pogledat' nove cipele.
Stojim i promatram, oblaci iznad moje glave komešaju se, još malo i tvorit će neki sasvim drugi oblik i konstelacija koju ovdje opisah i prozvah vječnim popodnevom u trenu će nestat', ali se i vratit' drugi dan neizmijenjena u svojoj biti. Možda ću tada već biti star, a moje dijete odrastao muškarac, možda će moja žena i tad se u potragu za cipelama dat', ali ja ću svejedno znat' da se ništa promijenilo nije i da vječno popodne na nebu baš vječno caruje!