ožujak, 2008
Usnio sam strašan san: da imam ravno 87 godina. Takva spoznaja, sama za sebe, možda i nije tako strašna, da me u snu, uz godine, nije dopala i ona druga - kasna spoznaja - o tome „kako treba živjeti na ovoj ubogoj planeti“. U snu me je snašla tako čista i jasna mudrost kako provoditi svoj život, kako podnositi vrijeme, da i sada ne mogu prežaliti to osjećanje u sebi. Naravno, otežavajuću okolnost predstavljala je činjenica da mojih „87 ljeta“ ne predstavlja garanciju za neko dugotrajno konzumiranje ove vrhunaravne sreće.
O samoj mudrosti, ovako budan, nažalost nisam u stanju bilo što reći. Možda samo to da me je cijelog prožela, i da mi je u jednom jedinom trenutku sve postalo jasno; da su u meni nestale sve nedoumice, očajanja i suspregnutosti, kao da mi je kakav moćni mehanizam zaposjeo tijelo i počeo upravljati njime, naprosto, bio sam toliko siguran u sebe da sam točno znao što trebam činiti „odsad pa nadalje“ u svakom trenutku svog vremena; od toga s čim se baviti i što postati, pa sve do toga s kim se družiti, a s kim, prema potrebi, neprijateljevati. Recimo, i zašto često svirati i u dobrom raspoloženju čak i zapjevati a zašto, recimo, ne gledati televiziju. Shvaćate, u jednoj mudrosti bile su obuhvaćene sve one sitne mudrolije kojima se život obavija kako nam prolaze godine. I s tom i takvom mudrošću, eto, dolazi otriježnjenje da punim osamdeset sedmu.
Sjećam se i svog pogleda u ogledalu. Začudo, bio sam to isti ja, ovaj s trideset i nekom, međutim, s druge strane san me neumoljivo uvjeravao da sam starac, koji se, istina, iznenađujuće dobro drži za svoje godine, ali da mi to ništa ne znači i da me ne treba uzimati previše ozbiljno. I to što sam toliko siguran u sebe, da je to zapravo posljedica one staračke sigurnosti ravne drskosti djeteta te da zaista ne mogu ništa učiniti u „zaustavljanju svoga života“. Još kojih 5-6 godina, matori, i kraj. Nakratko, u mislima mi proleti slika Stevana Dedijera, koji je u devedesetoj letio paraglajdingom iznad Dubrovnika, a onda za dvije godine, bez nekog zamijećenog šoka njegovih najbližih, već bio pokojni. Ništa čovjeku ne znači kad se dobro osjeća s 87 godina.
I tako, i pored božje mudrosti, nelagoda je u meni rasla. Na koncu, u panici, počeo sam se pipati po licu, po kosi, ne vjerujući u svoju starost te se na kraju i grozničavo probudim.
Mislim da ću se još dugo sjećati trenutka buđenja; kako mi je u misli polako nadolazila opuštajuća spoznaja da zapravo imam 37, a ne 87 godina, s druge strane iz mene je isparavalo nikada prežaljeno stanje svevišnje mudrosti. Za koji ću trenutak biti budni tridesetsedmogodišnjak, kojeg će uskoro opet početi mučiti odgovor na samo jedno pitanje: kako treba provoditi dane na ovoj ubogoj planeti...
