veljača, 2008
Kako kod sebe opravdati neredovito pisanje? To ti je kad pošteno zarađujem za život i ne stižem obaviti jednu takvu bedastoću poput pisanja novog posta za blog. Međutim, sva sreća da sam drugačije odlučio, kako u pogledu svoga života, tako i u pogledu pisanja novog posta za blog. Odlučio sam da ću imati vremena za pisanje, jer sam duboko u sebi - čovjek riječi.
Riječi su čarobne, u njima je moja snaga pa i onda kad su prijetvorne, lažne, kad sliče riječima nekog drugog. Napisane riječi su ''papirnati'' ja, tu više ne dvojim, a uskoro ću vjerujem ispisivati samo sebe, a ne neka druga bića koja me zadivljuju svojom sposobnošću da izraze sebe nekim drugim, svojim riječima. Početna sklonost oponašanju vječna je osobina čovjeka riječi.
Dugo je vremena moralo proći da bih shvatio kako svaki čovjek posjeduje svoje riječi. Netko sa svojim riječima i stilom bude zanimljiv drugima, netko ne. Oni nezanimljivi tu činjenicu nastoje ignorirati ili šutnjom ili uporabom tuđih riječi. Moj savjet je: suzdržite se od tuđih riječi, makar po cijenu šutnje, vi istinski ljubitelji riječi. Ne zborite i ne pišite kao netko drugi, trudite se makar prepoznati da to činite.
„Na početku bijaše Riječ“ stoji na početku Evanđelja po Ivanu - ni nebo, ni tama, ni bezdan, već Riječ. Tajnovitost tog mjesta u Bibliji nadilazi sva druga. Druge zagonetke, dvosmislenosti i nedorečenosti padaju u njegovu sjenu. Njima Biblija upućuje na sebe samu; ona je Bog i Objava u isto vrijeme. Riječ doista „bijaše“ Prva.
Nije onda za čuditi što su se filozofi 15-ak stoljeća kasnije, kroz lik njemačkog filozofa Jurgena Habermasa, kolektivno stopili u čuvenom zaključku o bitku: „bitak koji se može razumijeti je jezik“; za poetu to je oduvijek bila Riječ. Ništa ne postoji izvan ovog teksta, još je svojevremeno vikao slavni Derrida, a vojske poststrukturalista mu krčile put. I onda je došlo 21. stoljeće u kojem su, na opće čuđenje, i stvarnost i misao preživjeli, a u sredini kao most ostala je- riječ.
Međutim, nije moje da na ovakav način deklamiram o riječima, da ih usustavljujem i proglašavam jezikom, ne. Moje je da ih pišem i izgovaram, ne znam što je opojnije od tog dvoga. Da li brzati u govoru, nizati rječničke konstrukcije, koje mi poput paljenja i gašenja svjetiljki struje mozgom, uvjeren u njihovu zanimljivost i originalnost pred sugovornikom, ili ih onako „crtati“ tastaturom, „crtati“ zgrčenim prstima i njihove obrise loviti pogledom po ekranu? I jedno i drugo čine me s razlogom rođenim, barem pod ovim suncem.
Pazite... riječi. O njima je ovaj post. Tko osjeti da ga pogađaju poput Kupidonovih strelica, da su poput ljubavnih poruka o ovome svijetu, tko je opijen njihovim izgovorom, izgledom, bitkom i ponašanjem, dakle zvukom, sintaksom, semantikom i gramatikom, taj je čovjek riječi, on kroz njih dolazi do sebe, kao da je sazdan od njih. A tko, s druge strane, samo mrmlja u bradu i teško mu je govoriti, kako pred sobom tako i pred drugima, tko u riječima poima tek istinu, laž ili naredbu, taj je riječima šutnja ili prazan list papira. I samim tim izgubljen za ovaj post. Ali i ne samo za nj...
Međutim, vrijeme je praznine. Ne govori se i ne piše mnogo. Takvo je vrijeme. Ali, možda da malo bolje naćulimo uši, jer ta tišina kojom danas odiše svijet, nije li, zapravo, sastavljena od brujanja milijuna naših usamljenih glasova koji pokušavaju nadglasati jedan drugoga? Zapravo i piše se i govori više nego ikad. Da, i to u vjetar. Vojske govornika ponavljaju izrečeno, vojske pisaca napisano. Bit će stoga da je Bog napravio sjajnu stvar: kad danas samo oponašamo već viđeno, kad nemamo više svojih riječi u govoru i pismu, neka nam onda ovo vrijeme bude prolaznije od bilo kojeg drugog. Bijaše to Božja riječ.
