travanj, 2008
Večerali smo u tišini. Zatim sam rekao da bi netko već trebao izvjesiti tu tablu s natpisom o tome kako su „vrata zaključana da nam ne bi ulazili ljudi s tržnice“... To je trebala biti fora, ali jebat ga, nitko se nije nasmijao. Onda su stigli ražnjići. Prepustio sam riječ drugima dok sam slasno, gotovo životinjski tamanio tu pečenu svinjetinu. Trbuh mi se ne okreće zbog ubijenih životinja kad sam i sam jedna od njih. Pogledao sam društvo za stolom prije nego sam na vilicu natovario nešto sitno nasjeckanog luka. Iako su s nama sjedile i dvije pripadnice ženskog spola, prevladao je poriv za slasnim užitkom u jelu. Strpao sam luk u usta i oborio glavu. Ne moraju me njuškati, ionako smrdim po drugim stvarima.Inače, moje ime je M. B., radijski sam voditelj i dan započinjem čitanjem novina. Banuo sam u kavanu kod Miće i naručio kavu. Valjalo se razbuditi za vođenje emisije. Nije bilo Miće, samo mali. Dobro je, ne moram izmijeniti nijednu riječ s njim, a nema ni one alapače Dorićke, njegove žene, s onim svojim lepršavim „Dobrojutrica“. Dakle, uzeo sam prelistavati Jutarnji srčući svoju kavicu kadli ... ne, nema tog „kadli“. Neću vam ništa zanimljivog ispričati, jer mi je život, zapravo, dosadan, bolno dosadan; a hrabrosti za neki drugi nemam. Ubrzo, poželio sam ipak izmijeniti koju riječ s malim, a i ona Dorićka kad bi se pojavila...
- Ha, ove Sportske (u međuvremenu sam prešao na Sportske) se i danas mogu pročitati za 15 minuta!
- A „Glas“ za još i manje! – odgovorio je mali i odmah mi podigao raspoloženje.
Sad sam bio netko drugi. Netko tko će do večeri potisnuti svoj mrak, svoju već svima poznatu papazjaniju jednog nervoznog i nezadovoljnog života. Barem do večeri osjećat ću se drukčije – vedrije i poletnije. Mogao bih i pisati; gotovo na ulici zaustavljati žene koje bi mi se na prvi pogled svidjele.
Što mogu još napisati o bolesti jednog defetizma? Ako nije ukorijenjen u nama i ne dolazi iz nas, onda je bolest, onda je stranac. Na radiju, u prve tri rečenice protisnem nešto od toga. Javi se neki tip i pozitivno opsuje u eter, kao „gdje ga nađe“.
- Stari, kada sam mislio da sam potpuno sredio svoj život, znaš ono, žena, dijete, odjednom uhvatim sebe u depresiji. Čisti defetizam. Ne znam odakle se pojavio. Samo odjednom. Carver je napisao priču o nekom tipu kojem je sve kao dobro, samo što je sve više pio. Pivo, vino, konjak – svejedno. Mogao je piti pivu 24 sata na dan...
Pomislim, odakle zna za Carvera? Izgleda da sam počeo privlačiti tipove slične sebi. Naravno, ne bih trebao dugo s Carverom u radijskom prostoru, urednik će poludjeti pa frajera lagano otpilim.
- A sad ću vam pustiti jednu stvar, stvar koja će nam svima popraviti raspoloženje – kažem to vjerojatno privučenim depresivcima te pustim „Beautiful day“ od U2.
- Ako ste u autu – pojačajte, ako ste sa slušalicama - zaplešite... – klizao sam riječima. Prije dijela u kojoj ritam gotovo da stane, a sa svih strana nadosnimljeni glasovi Bona Voxa zatrepere:
Touch me
Take me to that other place
Teach me
I know I'm not a hopeless case
kratko protisnem:
- Ako ste u „depri“ ova vas pjesma vadi van!
I tako smo stigli do večere. Kolege s posla sad već veselo čavrljaju. Sjedim u kutu i već dugo ne zborim ni riječ. Uskoro, ispričavam se i odlazim kući, putem ne promatrajući prekrasno osvjetljen gradski trg, mjesec i ostale budalaštine. Ugasit će se lampa ovog dana kad sklopim svoj laptop. Ponekad samo još riječi znaju odzvanjati glavom.
