Umjetnost ulaska i izlaska trajekta iz luke

kolovoz, 2008

Zadivljen sam umijećem kapetana koji upravlja ulaskom divovskog trajekta u luku. Sve se događa na relativno uskom prostoru; u spletu vezova gradske lučice prošarane svakojakim barkama, jahtama i brodovima srednje veličine. Starom morskom vuku uspijeva okrenuti veliku grdosiju te pristati uz mol na način da čovjeku srce stane. S mjesta s kojeg promatram cijeli događaj izgleda mi kao da su kapetan i trajekt zapodjenuli kratku i izgubljenu bitku s lokalnim morem, zarobljenim u luci, koje ih od sada pa nadalje ljubomorno želi zadržati samo za sebe, uz stari pljesnivi mol, ne puštajući ih više svom vječnom rivalu - otvorenom moru.

A kod mene je napokon na red došao odmor; što znači sunce i more, a ponekad i kamena plaža i stanje bez misli. I sve to, naravno, uz jednu zagledanost u presijavajuću daljinu koja treperi pod nasrtajem vrućine, a zapravo zagledanost u ništa, u sebe očišćenog iznutra, a izvana preplanulog poput starog holivudskog glumca koji pred kraj života odluči obići sva egzotična mjesta svijeta u potrazi za konačnim smislom svoje duše, slavom nezasite.
Ovaj dopust odlučio sam posvetiti praznini pod maksimom „ama baš o ničemu ne misliti“; s tim u vezi, pod miškom svaki dan stišćem tek jedne političke i jedne sportske dnevne novine i to je sve. Analiza medijske situacije u zemlji, tome sam odlučio, eto, posvetiti ovo ljetovanje. Nikakve knjige, nikakvog duhovnog uzdignuća ili mističnog sladostrašća. Nikakve posvećenosti življenju i životu, samo unutarnji mir, da ne bih preko usana prevalio - bijeda samog sebe. Nije mi namjera razlikovati se od uobičajenog prosječnog turista što se na svakom koraku ulagivački i bez ikakvog razloga osmjehuje te definitivno izgleda kao da bogu krade dane. Britanski sastav Radiohead svojevremeno je posvetio izvrsnu istoimenu pjesmu tom suvremenom hodočasniku-moronu, banalnom strancu koji se besmisleno nalazi na mjestu na kojem ne bi trebao biti, a koju si iz nekog razloga, a bit će najprije zbog lijenosti, nisam potrudio prevesti. Radiohead mi je i inače čitavo ovo ljeto u glavi. Kao da je netko u hodnicima moga uma na lokalne zvučnike navio njihovu glazbu, tako se budim i idem leći s njima. Nije to bez vraga. Radiohead je grupa čija se glazba bori s depresijom, koja, prema mom mišljenju, osjećanje depresije transformira u čovjeku podnošljiv oblik. I sada mi glavom poput daška maestrala prolazi njihov „The Tourist“...

Ali, kako to biva s mozgom poput moga, sam put do plaže kroz splet uskih uličica s kamenim kućama, uz nezaobilazan odsjaj sunca o njihove blijede oronule površine, ponudio je opet – nesvakidašnji i naravno, misaoni doživljaj. Mozak i kada ne radi, ponaša se poput vižljaste zmije te započne neki svoj tok misli za koji ubrzo ustvrdite da predstavlja najveću dubinu vas samih, a koji je dotada neobjašnjivo ostajao skriven od vas.

Moj mozak na vrelini ljetnog sunca, u hladu borova, domislio je jednu lijepu mudrost: pokušati živjeti bez ega. I to baš u onom trenutku kad sam stvarni ego pokušao isključiti. Sve priče o mehanizmu nesvjesnog koji automatski upravlja našim bićem postale su opet smislene. Samo mu treba dati priliku. Ako isključite ego, isključujete svaku napetost da ste netko i nešto u ovom svijetu, ništa vas više ne obvezuje kako u prošlosti tako i budućnosti. Ostaje samo sadašnjost, ovaj trenutak. U blizini mističnog opet stajem. Zaustavljam auto ovih luckastih misli i kratko uživam u trenutku postojanja. I prisjećam se riječi velikog njemačkog filozofa Petera Sloterdijka kojim je završio svoju čuvenu knjigu „Kritika ciničkog uma“:

U našim najboljim trenucima, kada od pukog uspijevanja i najenergičniji čin uvire u dopuštanje, a spontano nas ponese ritmika životnosti, hrabrost se može iznenadno najaviti poput euforične jasnoće ili čudesno u sebi opuštene ozbiljnosti. Ona budi u nama sadašnjost. Budnost u njoj uspinje se odjednom na visine bitka. Svaki trenutak spokojno i jasnovido stupa tvojim prostorom; ti se ne razlikuješ od njegove jasnovidosti, njegove spokojnosti, njegova slavlja. Loša iskustva uzmiču pred novim prilikama. Nikakva te povijest ne čini starim. Jučerašnja odsutnost ljubavi ni na što ne prinuđuje. U svjetlu takve prisutnosti duha prekida se staza ponavljanja. Svaka svjesna sekunda briše beznadnu bivšost i postaje prvom sekundom Druge povijesti.

Opet sam pogleda uprtog u trajekt, ali ovoga puta na putu ka izlazu iz luke. Podsjeća me na ledenjak kojeg smo uspješnim manevrom zaobišli. Poput napuštanja „svih loših iskustava“ i „beznadne bivšosti“, kao da čini ono što smo za sebe oduvijek htjeli - izići iz sebe i bez straha pokazati se svijetu - tako i on sada klizi kao da izlazi iz samog sebe, van, na otvoreno more, hrleći slobodan u neku svoju „drugu povijest“...

Prizemljenje nadahnućem

kolovoz, 2008

Da li vam se ikada dogodilo da vas stvari koje vas nadahnjuju poput čitanja knjiga ili gledanja zanimljivih dokumentaraca naglo i bez ikakvog upozorenja - prizemlje? Meni, eto, jest.

Prije nekog vremena pročitao sam Murakamijevu Norvešku šumu. Sjajna knjiga, Murakami je definitivno ponajbolji pisac današnjice. U vrletima Japana opisati kako je to živjeti s depresijom, tom pošasti današnjice, na način da za sebe poželite jednu, u zagrljaju s Naoko ili Reiko, neodoljivim ženskim likovima romana, to može samo najveći majstor pera. Međutim, u knjizi se na jednom mjestu nalazi i jedan detalj kojeg je Murakami napisao, reći ću, potpuno nepažljivo s obzirom na NAS, osjetljive i sujetne osobe koje čitaju njegove knjige, a koji se tiče neuspjeha glazbene karijere spomenutog lika iz romana – simpatične Reiko. Napisao je prilično hladno kako ona zapravo nije imala dostatne psihičke snage za karijeru glazbenice. Reiko je svirala gitaru (naravno, najbolje je znala odsvirati Norvešku šumu od Beatlesa, odatle i naziv romanu), bila je talentirana i sve to ali joj se tri dana prije nastupa na državnoj maturi mali prst iznenada i bez ikakvog razloga ukočio. I ni makac. Nikakvi doktori nisu pomogli, jedino je psihijatar bio u stanju dijagnosticirati već spomenuti nedostatak psihičke snage. Strašno!
Kako, od tog dana kada sam pročitao tu nepažljivost, gledati na svoje pisanje? Kao ono nedostatno da išta više pokrene od mene samog jer nemam psihičke snage napisati nešto više – primjerice – roman?
Haruki Murakami zna s riječima. Mogu to protumačiti i kao opis neke njegove faze dok je postajao piscem, konačno, svatko je sumnjičav prema sebi. On je svoje iskustvo pretočio kroz lik Reiko u Norveškoj šumi i gotovo. Psihička snaga kad-tad dolazi. Ne bi pisao o tome da mu nije došla! Tako sam, na kraju sumirao i izvukao vrijedne konsekvence za svoj život.

A onda se dogodio drugi slučaj. Svi mi danas mnogo gledamo televiziju, htjeli to sebi priznati ili ne. I kada je ne gledamo drago nam je kada je televizor upaljen i kada dolazi kakav-takav zvuk iz ekrana. Pokušao sam se orijentirati, ako ću već gledati televizor, onda ću gledati History Channel, National Geographic, Discovery ili pak Explorer, ozbiljne programe zbog silnih zanimljivih dokumentaraca koje prikazuju a ne tamo neke političke emisije ... . I baš neki dan, čuvajući našeg miška (poznatog iz epizode o Linuxu), natrapam na National Geographicu na dokumentarac naziva My Brilliant Mind... U dokumentarcu se govorilo o savantima, ljudima s neobičnim urođenim sposobnostima, a s druge strane na neki drugi način već hendikepiranim za život. Pa tako, prikazivali su čovjeka čiji briljantni um u glavi izvodi matematičke operacije na razini jednog računala, pa nekog glazbenika kojemu je dovoljno čuti samo jednom neku pjesmu da bi je mogao ponoviti i slične.
Zatim se na sceni pojavio nekakav tip s kapom (pored toga što je stručnjak za mozak, stručnjak je i za otkačene kape) kojeg to sve silno zanima i koji je glavni istraživač u tom području. Fasciniran je crtežom konja kojeg je nacrtala jedna trogodišnjakinja ali ne samo iz razloga što crtež predstavlja čistu umjetnost nego i zbog činjenice da ona tu svoju umjetničku sklonost izgubi kasnije u životu. Moram priznati da sam i ja, kako crtežom tako i gubitkom umjetničke sklonosti djeteta ostao fasciniran. I onda se u dokumentarcu daje poznata analiza sposobnosti lijeve i desne polutke našeg mozga. Pa tako, lijeva polutka je odgovorna za naše razumsko, logičko razmišljanje, bla-bla, donošenje sudova te sam jezik dok je desna ona koja više preferira umjetnost, glazbu i ... matematiku (tu sam se malo i iznenadio). Kod umjetnika obično prevladava utjecaj desne polutke za razliku od znanstvenika kojima je vjerojatno lijeva polutka onaj „asistent pri radu“. Tijekom života vlada tanahna ravnoteža u životu polutki i najvjerojatnije se ništa ne događa. Međutim kod savanata je ta ravnoteža iz nekog razloga poremećena. Naglo prevlada utjecaj jedne polutke naspram druge. Zato budu sposobni u milisekundi prebrojati bezbroj prosutih šibica pod nogama ili neprekidno imati potrebu za pisanjem ili slikanjem.
I na tom mjestu dolazimo do ugrožavanja jedne moje postavke koja se ticala samopouzdanja umjetnika i koja kaže: umjetnik si dotle dok istrajavaš u svojoj umjetnosti; drugim riječima, ako imaš potrebu i samo onda, piši, slikaj ili šta već. Znanstvena emisija National Geographica, međutim, otkrila je da iza obične potrebe za stvaranjem stoji sasvim prozaična fiziološka neravnoteža između polutki našeg mozga! I budi sada više umjetnikom! Tip s kapom, inače briljantni znanstvenik, na kraju dokumentarca otkrije gledateljima da mu je zapravo davna želja imati na glavi kapu, ali ne običnu, već posebnu koja je nastala na tragu istraživanja ljudskog mozga i zagonetnog upliva njegovih polutki u naše moći, a koja će na principu odašiljanja elektromagnetskih ili kakvih već valova pretvarati nas u umjetnike, znanstvenike prema našoj trenutnoj želji regulirajući tanahnu ravnotežu među njima.

Od sada treba pažljivo sa stvarima do kojih vam je stalo. Čitate, gledate, pišete, razgovarate i onda vas zaskoče. Napisao sam sve ovo kako bi se valjda ogradio, skinuo bijedni znanstveni urok s mog umjetničkog plašta. Ali eto, koliko god znanstvene istine prizemljujuće zvučale, nadahnjuju. Makar i za jedan ovakav tekst.