Post festum

Ove stranice predstavljaju post festum jednom virtualnom liku koji više ne postoji, ali koji se u osobnost može vratiti kao sablast kako je već o tome pisao Derrida u svojim „Sablastima Marxa“. Može s vremena na vrijeme napisati kakav post, uobličiti kakvu misao, manifestirati se kao da postoji a da zapravo ne postoji. Šoping-holovima, detuđmanizaciji, kerumizaciji, komercijalnim televizijama, popularnim riječima ovog našeg doba pridodajmo tako i Augustina Trepšića simbola naših drugih-Ja (možda i naših Sjena po Jungu) neprikosnovenog čuvara naših intima u društvu brutalnosti uspjeha.

Ne zadržavati se na dosadnim temama

srpanj, 2008

Slika posjeta prijatelju-slikaru. Moj prijatelj-slikar jedan je od onih umjetnika koji stvaraju u tišini, koji imaju prokletu potrebu svaki dan nešto stvoriti, ali ne i to podijeliti s drugima. No, možda mi to samo tako izgleda. Možda i njega kao i svakog drugog danas pritajeno muči bauk populizma, ali kojeg na kraju svakog dana uspješno prignječi svojom papučom. U svakom slučaju, došao sam s namjerom da ga nagovorim da održi jednu izložbu-predavanje u gradu u kojem danas živim.

Ušli smo u njegov mali atelje u potkrovlju. Na svakom koraku kantice, četke i kistovi; mrlje i šare po zidovima; i platna s nemirnim bojama. Po običaju, znao sam da ga neću uspijeti dugo zadržati na dosadnim temama i da će čim prije pokušati izložiti ono što mu je trenutno u glavi, u mislima, kao i svaki umjetnik. Petnaest minuta ipak uspijevam: pričamo o tome što je naslikao, kakva je situacija s nekim ljudima s kojima dijelimo ista duhovna nastojanja...; možda još koja rečenica o tome kako su i što nam rade žena i djeca i tu onda, po običaju, nastupa prekid, skliznuće u bitno drugačiji razgovor, razgovor o duhovnom, u prvom redu o umjetnosti. U tim trenucima, znao sam što slijedi: izlijev njegovog toka misli u našu konverzaciju koji će se dogoditi po uzoru na proljetnu nabujalu rijeku koja odjednom preko noći naraste i sve bez izuzetka poplavi. Ništa ga više u tome ne može spriječiti. Obično je to išlo ovako: prvo bi pogledao u mene, onako iznenađeno, kao da se čudi da sam tu; s druge strane, izgledao bi kao da se baš u tom trenutku otrgao iz naručja žene koja ga je tiho i uporno nagovarala da ne odlazi na to mitsko putovanje na kojem će ubiti još jednog tigrastog zmaja već da ostane s njom mirno provoditi dane, a zatim bi, uspravljen u stolcu, započeo:

- To je kao kod ... (na ovom mjestu bi obično spomenuo autoritet kojeg je tih dana proučavao) ...Piccasa, on je o tom ISTOM govorio... Umjetnik se mora izdići iznad svoga Ja da bi ikad išta napravio. Sve ostalo je taština. Ti si, Augustine, pisao o Zijahu na taj način... – osvrnuo se oko sebe jer je postalo očigledno da mu riječi više nisu dovoljne kako bi se izrazio.

Uskoro, ruka mu dohvati maleni notes sa stola kojeg je otvorio po sredini.
- Gledaj – spremao se početi crtati da bi mi objasnio tok svojih misli – Tu se mi svi spuštamo, to je put u bezdan, u pakao, o tome i samo o tome svi govore. Moraš napustiti sve, moraš biti na to spreman – povukao je liniju odozgo prema dolje, a onda je naglo presjekao s drugom vodoravnom koja je trebala označavati dno pakla o kojem je pričao.
- I kada si sada tu, na dnu, u ništavilu, u ničemu, tada se događa inicijacija; izlaziš iz sebe – povukao je malu crticu lijevo od vertikalne linije, tik iznad „linije pakla“ i zatim se zaputio novom vertikalnom linijom natrag, gore. – Izlaziš, vraćaš se natrag, ali sada drugačiji, vidiš sebe pored sebe, ali to nisi više isti ti. Međutim, tek sad... – tu je podigao svečano očima – tek sada možeš činiti ono što si na početku htio, otići u rat, naslikati Mona Lisu, napisati roman, bilo što... To je to kretanje svijeta, nema ništa izvan toga što je vrijedno.

S pritajenim oduševljenjem gledao sam prijatelja. To je to. Zato se družimo. I svaki put tako, uvijek nešto iz razgovora ostane u nama, iako to možda više nećemo spominjati. Ne zadržavati se na dosadnim temema; boriti se protiv ispraznosti vremena – i ovo je jedan način. (Svakako, na vrijeme ću vam najaviti njegovu izložbu-predavanje u gradu u kojem živim).

Jedini lijek (o nastupu Zijaha Sokolovića)

srpanj, 2008

Zijah Sokolović u tvom gradu! To se ne smije propustiti. Iako umoran i neispavan odlučujem da ću ovoga puta mirne duše ženu i dijete ostaviti kod kuće a ja se otisnuti s druge strane rijeke do stare Barutane gdje će se održati predstava koju režira i u kojoj glumi ovaj kazališni doajen. To mi je potrebno kao lijek. Vidjeti Zijaha kao da je on onaj trgovac svakovrsnim čudotvornim napicima koji obilazi sela i iscjeljuje ljude kao u spotu Michaela Jacksona i Paula McCartneya za pjesmu „Say, Say, Say“, a kojeg se danas vjerojatno nitko ne sjeća. Moja bolest teže je psihičke prirode. Začepljeni su mi svi komunikacijski kanali sa svijetom. U duhu sam postao stranac u svome gradu. Treba samo pročitati moja zadnja dva posta, o čemu pišem, pa da čovjek vidi u kakvo sam stanje dospio. Ali, danas imam lijek – Zijah je lijek.

Stojim u gužvi pred vratima Barutane. Čavrljam neobvezno s poznanikom i nekim starijim parom koji zasigurno poznaju Sokolovićev rad od ranije. U to me uvjerava žena koja niže same hvalospjeve. Da, danas je u Beču, ali Zijah je Zijah, njegove monodrame su joj osobito drage. Ja govorim nešto o prostoru Barutane. Izmijenio se. Prije rata bio je drukčiji. Prošle godine su ga poharali Exitovci svojim nastupom, ponosno deklamiram kao da sam osobno režirao predstave.
- Exit je mrak – potvrđuje i moj poznanik.

Malo zatim, otvaraju vrata i rulja navali kao da ulazi na stadion. Bio sam među zadnjima koje su pustili. Nakon smirivanja stampeda dopalo me mjesto pokraj snimateljice jednog dnevnog lista. Ispričala se što će se morati ustajati zbog fotografiranja. Tako smo počeli kratki razgovor. Gužva je na ovom ljetu kulture, strašna gužva. Predstave su besplatne i to narod privuče. Osim vlastite praznine koju moraju svako malo osjetiti kao pripadnici novopečenog kapitalističkog društva te jednoličnog načina života kojeg uslijed toga vode, besplatnost događaja glavni je razlog za doborovoljno prosvjećivanje.

Uskoro, svjetla se gase i evo Zijaha i Olge, partnerice mu u drami - jednočinki. Početak više nego konfuzan. Publika još uvijek škripi svojm stolicama, fotoreporteri škljocaju, čovjek s kamerom na stalku pokušava se probiti do scene gurkajući sve oko sebe. Pomislim kako svaki dramski komad koji sam gledao u posljednje vrijeme započne vrlo neuvjerljivo i dosadno upravo iz razloga što valjda vodi računa o tim momentima nespremnosti publike i škljocanja novinarskih fotografskih aparata. Što se tiče ovog dramskog komada zamišljen je tako da se Zijah i Olga na početku uglavnom zbunjeno gledaju. Osim što se nalazi u poslovnom odijelu s kravatom koje mu odlično stoji, ništa me posebno ne impresionira. Svaki put u tim trenucima posumnjam je li dobro što sam uopće došao.

Tek malo po malo, i toga najčešće ne budem svijestan, kad se radnja lagano odmota i kad shvatimo koga zapravo predstavljaju glumci, počinjemo uživati u predstavi. Postoji scena u kojoj 12 minuta Zijah samo stoji, ne progovara i sluša svoju primadonu koja mu razlaže svoj odnos s njim, potanko, kroz opis događaja iz prošlosti. Kad se trgne i protrči prostorom između publike, kad povisi svoj glas, Zijah počinje djelovati moćno. U tim trenucima kao da započne njegova glumačka čarolija. Uskoro, mogao sam doživjeti da se cijelim tijelom naježim kad naiđe kakva afektivna scena. Toliko dobro glumi da vam se čini da uopće ne glumi. Za glumački poziv čovjek mora biti predodređen. Kako predstava ide svom kraju, ja se sve više ježim. Vidim prijatelja iz prvog reda gdje se okreće prema meni i gestikulira rukama da je fantastičan.

Dirljiva je to priča o odnosu starijeg muškarca i dvanaestogodišnjakinje kojima se dogodila prava ljubav, a koji se ponovo susreću kad je ona odrasla djevojka, ali uslijed neprihvatljivih početnih uvjeta s obzirom na društvene konvencije priča ne može a ne biti tragična. Međutim, tragedija se već dogodila, spavao je s njom, uhvatili su ih, on je osuđen, te je određen broj godina odležao u zatvoru. Danas su najprije spremni osuđivati se međusobno za to što se dogodilo, ali malo pomalo lijepe uspomene ih navedu da ponovno pokušaju. Zadnja scena ostavlja gledatalja u nedoumici. Njemu se, konačno, ipak više ne diže na nju, da, ali, je li iz razloga što je ipak grozomorni pedofil što je u dobrom dijelu predstave poricao, ili što se prava ljubav jednostavno više ne može ponoviti? Svako pristojno umjetničko djelo zna da ne smije do kraja nikad izreći svoju istinu pa tako to ni ovo ne čini.

Ali, u toj zadnjoj sceni kada Zijah krikne ono „NISAM!“ (u kojoj svojim krajnjim snagama odriče da je pedofil) čovjeka naprosto hvata jeza po cijelom tijelu, a hladni srsi prolaze kralježnicom. To je trenutak katarze, oslobođenja. To „NISAM!“ (kriv) kao da je izišlo iz konteksta samog dramskog teksta te se počelo odnositi na odricanje od krivnje u ime čitavog ljudskog roda zato što smo uopće živi, što ubijamo životinje i njima se hranimo, što smo takvi kakvi smo, što ne možemo biti nekrivi i što nam je to odricanje od krivnje, na kraju krajeva i lagano dodijalo. Konačno, taj Zijahov krik učinio je i ono što sam potajno priželjkivao - pročepio je moje začepljene duševne kanale te sam se osjećao kao da sam ponovno prodisao, sjetio se tko sam i da na ovom svijetu ne trošim džaba toplu vodu. Hvala ti, zato Zijah, za tu katarzu koju si mi udijelio.

Nakon predstave, izišao sam u noć, a mojom nutrinom kolale su druge energije, mojim venama potekla je krv za koju bih volio da uvijek teče. Grad i noć su mi se učinili lijepim. Sve je u tim otvorenim kanalima prema svijetu i Tvom stvaralačkom duhu. Znao sam da ću iza svega napisati ovaj tekst i to sve potvrditi. Više nije bilo straha da ću potonuti u nekakvo egocentrično mistično. Od sada, dušama poput moje, preporučam umjetničko, svake vrste, kao jedini lijek.

Beba i Linux

srpanj, 2008

Ovih dana dopalo me čuvati malog miša i podizati novi Linux sustav na računalu. Kako je to izgledalo? Bolje ne pitajte. Miš spi u svom krevetiću dok se na prstima iskradam iz spavaće sobe da se ne bi probudio. Miš je naše malo 10-mjesečno čedo kojeg zovemo miš, jer je baš miš, ali to je teško objasniti riječima, a i nije tema ovog teksta.
Evo me za računalom. Palim ga nestrpljivom rukom i pokrećem instalaciju. „Dobro došli u instalacijski postupak Debian sustava...“ - nešto takvo pisalo je na ekranu. Pretpostavljam da će sada na red doći ono „next“, „next“, „next“ međutim, svako malo me instalacijski postupak pita nešto, te postav tipkovnice, te jezik, a evo ga, na red dolazi i particioniranje diska. Hm, da vidimo... točka montiranja, primarna particija, swap, što bi to sve bilo? Češkam se iza uha. U istom trenutku u kojem sam zaključio da će mi trebati dodatne upute – beba se probudila. Popratila je to s nekoliko demonstracijskih krikova tipa „Uhh“ i „Ahh“ koje čujem iz spavaće sobe. Uletim u spavaću sobu i priskočim krevetiću. Evo je! Okice gledaju naspavano, a ustašca se smijulje. Ma lako ću ja s tobom danas mišiću iako ti nema mame, bezrazložno pomislim.
Uskoro se miš zadovoljno ljuljao u mom krilu nakon iskapljene bočice s hranom. Pokazuje naznake ka puzanju te ga spustim... I zaista dijete otpuže u smjeru kuhinje... Na brzinu se vratim računalu, utipkam u Google „install debian linux“, a Google mi vrati 1060 rezultata samo na hrvatskom jeziku... gledam rezultate tri mili sekunde, „ma neće se to meni dati istraživati“, pomislim i vratim se na samo particioniranje diska te krenem s pokušajima. „Automatsko particioniranje, samo za novake“ piše na ekranu i ja kliknem. U tom trenutku osjetim da me nešto dira oko nogu. Pa tko bi drugi bio nego mali miško koji se sada tu smjestio i igrao s mojim stolcem na kotačiće. Samo tu budi... Uh, evo nove poruke:“ Particioniranje nije uspjelo jer imate više primarnih particija na disku od dopuštenih“. Idemo ponovno. Odozdo se čuje „Uhh“ i Ahh“. Odabrat ću neke druge opcije. Da, ali prvo moram obrisati postojeće particije. I u tom trenutku – miš se ukaki. Bio je točno ispod mene te je bilo lako osjetiti neugodan miris u nosnicama. „Idemo bebo na presvlačenje“, rekoh joj i opet nekako na brzinu i na svježinu napravim ja to – dijete presvučem uz škakljikanje i zasmijavanje i sve što ide u tim prilikama. Po završetku presvlačenja, beba se okrenu na trbuh i otpuže u nekom svom smjeru. Ja se vratim računalu. Sad ili nikad i evo poruke: „Završi particioniranje i zapiši promjene na disk“. Uspio sam. Krenula je instalacija datoteka. Sad bih se kao trebao zavaliti u sjedalicu i pričekati dok automatski postupak instalacije sve to lijepo ne dovrši... Ma idem vidjeti što radi mali miško... a di je? Uh, bit će u kupaonici; malo čudo svojim roditeljima otpuzalo je u kupaonicu. Njegovo „Uhh“ i „Ahh“ čuli su se sada s ehom.
- Pa šta ti tu radiš? – rekoh kroz osmijeh svome čedu na podnim pločicama kupaonice.
A čedo je upravo bilo zabavljeno izvlačenjem praškova za pranje rublja iz jednog kuta kupaonice spremajući se prevrnuti ih. Stigao sam u pravi čas. Uzeh dijete u naručje. „Idemo se mi malo igrati“. Igra prebacivanja stvari iz jedne kutije u drugu uvijek pali. Sjeli smo u fotelju i miš kreće s prebacivanjem. Okom okrznem ekran iza sebe na kojem piše „installing 47%...“ Igramo se, igramo, bit će ovo u redu, mislim se...
Nakon nekog vremena postupak instalicije je završio. Na ekranu piše: „Možete sada resetirati računalo i pokrenuti svoj novi Debian sustav...“. Iz fotelje htjedoh vratiti miša na pod, međutim, miš ovoga puta neće. Zader'o se kratko, ali odriješito i to je bilo dovoljno da ga moram uzeti u naručje i odnijeti do stola s računalima. S mišem u naručju pritisnem gumb restart. Vrtimo se na stolcu dok čekamo da novi sustav zaživi na ekranu. Evo ga, podiže se. Ali i miš se propinje, htio bi nešto dohvatiti sa stola; moj računalni stol mu se sigurno činio osobito zanimljivim mjestom s različitim egzotičnim stvarima o kojima ništa nije znao, a htio bi, najčešće stavljanjem svih tih stvari u svoja usta. Uvalim mu kućište mobilnog diska kako bi se primirio. Avaj! Na ekranu se pojavio samo promptni crni zaslon s pozivom na logiranje. A gdje je grafičko sučelje? Uh, uh, uh, preko miša se nekako uspijem logirati, ali dok sam tipkao naredbu „apt-get update“ miš lupi ručicom po tipkovnici te sam morao obustaviti potragu za izgubljenim sučeljem. Sad nosaj miša, nema druge. Postajem sve nervozniji. Kao da bi spavao? Š-ššš-š-ššš... da vidimo, glavica mu klonula na moje rame... hm, možda uspije? Međutim, čim smo prošli nekoliko koraka, evo ga, trgnuo se miš i opet smo na početku. Kaže:
- Aj-aj-aj-aj-aj
Kažem i ja:
- Aj-aj-aj-aj-aj
Opet pokušam sjesti za računalo. E sada se miško već nevoljko isteže. Ne želi da sjedim, već da ga nosam. Joj, a ja bih samo vidio što je s ovim! Računala znaju izludjeti čovjeka baš kao i mala djeca – kada „ne slušaju“. A ja se prihvatio obaju ''slučaja''. Uh!
Tog dana, naravno, nisam uspio ništa napraviti, nisam uspio instalirati novi Linux sustav. Ne činite to, za boga miloga – planirati raditi na računalu i čuvati dijete – jedino ako ste glumac u kazalištu i želite vježbati za ulogu nekog nervoznog karaktera ili pak, kao ja, pa napisati jedan ovakav tekst... Nadam se da sam barem u tome uspio.