Post festum

Ove stranice predstavljaju post festum jednom virtualnom liku koji više ne postoji, ali koji se u osobnost može vratiti kao sablast kako je već o tome pisao Derrida u svojim „Sablastima Marxa“. Može s vremena na vrijeme napisati kakav post, uobličiti kakvu misao, manifestirati se kao da postoji a da zapravo ne postoji. Šoping-holovima, detuđmanizaciji, kerumizaciji, komercijalnim televizijama, popularnim riječima ovog našeg doba pridodajmo tako i Augustina Trepšića simbola naših drugih-Ja (možda i naših Sjena po Jungu) neprikosnovenog čuvara naših intima u društvu brutalnosti uspjeha.

Jedini lijek (o nastupu Zijaha Sokolovića)

srpanj, 2008

Zijah Sokolović u tvom gradu! To se ne smije propustiti. Iako umoran i neispavan odlučujem da ću ovoga puta mirne duše ženu i dijete ostaviti kod kuće a ja se otisnuti s druge strane rijeke do stare Barutane gdje će se održati predstava koju režira i u kojoj glumi ovaj kazališni doajen. To mi je potrebno kao lijek. Vidjeti Zijaha kao da je on onaj trgovac svakovrsnim čudotvornim napicima koji obilazi sela i iscjeljuje ljude kao u spotu Michaela Jacksona i Paula McCartneya za pjesmu „Say, Say, Say“, a kojeg se danas vjerojatno nitko ne sjeća. Moja bolest teže je psihičke prirode. Začepljeni su mi svi komunikacijski kanali sa svijetom. U duhu sam postao stranac u svome gradu. Treba samo pročitati moja zadnja dva posta, o čemu pišem, pa da čovjek vidi u kakvo sam stanje dospio. Ali, danas imam lijek – Zijah je lijek.

Stojim u gužvi pred vratima Barutane. Čavrljam neobvezno s poznanikom i nekim starijim parom koji zasigurno poznaju Sokolovićev rad od ranije. U to me uvjerava žena koja niže same hvalospjeve. Da, danas je u Beču, ali Zijah je Zijah, njegove monodrame su joj osobito drage. Ja govorim nešto o prostoru Barutane. Izmijenio se. Prije rata bio je drukčiji. Prošle godine su ga poharali Exitovci svojim nastupom, ponosno deklamiram kao da sam osobno režirao predstave.
- Exit je mrak – potvrđuje i moj poznanik.

Malo zatim, otvaraju vrata i rulja navali kao da ulazi na stadion. Bio sam među zadnjima koje su pustili. Nakon smirivanja stampeda dopalo me mjesto pokraj snimateljice jednog dnevnog lista. Ispričala se što će se morati ustajati zbog fotografiranja. Tako smo počeli kratki razgovor. Gužva je na ovom ljetu kulture, strašna gužva. Predstave su besplatne i to narod privuče. Osim vlastite praznine koju moraju svako malo osjetiti kao pripadnici novopečenog kapitalističkog društva te jednoličnog načina života kojeg uslijed toga vode, besplatnost događaja glavni je razlog za doborovoljno prosvjećivanje.

Uskoro, svjetla se gase i evo Zijaha i Olge, partnerice mu u drami - jednočinki. Početak više nego konfuzan. Publika još uvijek škripi svojm stolicama, fotoreporteri škljocaju, čovjek s kamerom na stalku pokušava se probiti do scene gurkajući sve oko sebe. Pomislim kako svaki dramski komad koji sam gledao u posljednje vrijeme započne vrlo neuvjerljivo i dosadno upravo iz razloga što valjda vodi računa o tim momentima nespremnosti publike i škljocanja novinarskih fotografskih aparata. Što se tiče ovog dramskog komada zamišljen je tako da se Zijah i Olga na početku uglavnom zbunjeno gledaju. Osim što se nalazi u poslovnom odijelu s kravatom koje mu odlično stoji, ništa me posebno ne impresionira. Svaki put u tim trenucima posumnjam je li dobro što sam uopće došao.

Tek malo po malo, i toga najčešće ne budem svijestan, kad se radnja lagano odmota i kad shvatimo koga zapravo predstavljaju glumci, počinjemo uživati u predstavi. Postoji scena u kojoj 12 minuta Zijah samo stoji, ne progovara i sluša svoju primadonu koja mu razlaže svoj odnos s njim, potanko, kroz opis događaja iz prošlosti. Kad se trgne i protrči prostorom između publike, kad povisi svoj glas, Zijah počinje djelovati moćno. U tim trenucima kao da započne njegova glumačka čarolija. Uskoro, mogao sam doživjeti da se cijelim tijelom naježim kad naiđe kakva afektivna scena. Toliko dobro glumi da vam se čini da uopće ne glumi. Za glumački poziv čovjek mora biti predodređen. Kako predstava ide svom kraju, ja se sve više ježim. Vidim prijatelja iz prvog reda gdje se okreće prema meni i gestikulira rukama da je fantastičan.

Dirljiva je to priča o odnosu starijeg muškarca i dvanaestogodišnjakinje kojima se dogodila prava ljubav, a koji se ponovo susreću kad je ona odrasla djevojka, ali uslijed neprihvatljivih početnih uvjeta s obzirom na društvene konvencije priča ne može a ne biti tragična. Međutim, tragedija se već dogodila, spavao je s njom, uhvatili su ih, on je osuđen, te je određen broj godina odležao u zatvoru. Danas su najprije spremni osuđivati se međusobno za to što se dogodilo, ali malo pomalo lijepe uspomene ih navedu da ponovno pokušaju. Zadnja scena ostavlja gledatalja u nedoumici. Njemu se, konačno, ipak više ne diže na nju, da, ali, je li iz razloga što je ipak grozomorni pedofil što je u dobrom dijelu predstave poricao, ili što se prava ljubav jednostavno više ne može ponoviti? Svako pristojno umjetničko djelo zna da ne smije do kraja nikad izreći svoju istinu pa tako to ni ovo ne čini.

Ali, u toj zadnjoj sceni kada Zijah krikne ono „NISAM!“ (u kojoj svojim krajnjim snagama odriče da je pedofil) čovjeka naprosto hvata jeza po cijelom tijelu, a hladni srsi prolaze kralježnicom. To je trenutak katarze, oslobođenja. To „NISAM!“ (kriv) kao da je izišlo iz konteksta samog dramskog teksta te se počelo odnositi na odricanje od krivnje u ime čitavog ljudskog roda zato što smo uopće živi, što ubijamo životinje i njima se hranimo, što smo takvi kakvi smo, što ne možemo biti nekrivi i što nam je to odricanje od krivnje, na kraju krajeva i lagano dodijalo. Konačno, taj Zijahov krik učinio je i ono što sam potajno priželjkivao - pročepio je moje začepljene duševne kanale te sam se osjećao kao da sam ponovno prodisao, sjetio se tko sam i da na ovom svijetu ne trošim džaba toplu vodu. Hvala ti, zato Zijah, za tu katarzu koju si mi udijelio.

Nakon predstave, izišao sam u noć, a mojom nutrinom kolale su druge energije, mojim venama potekla je krv za koju bih volio da uvijek teče. Grad i noć su mi se učinili lijepim. Sve je u tim otvorenim kanalima prema svijetu i Tvom stvaralačkom duhu. Znao sam da ću iza svega napisati ovaj tekst i to sve potvrditi. Više nije bilo straha da ću potonuti u nekakvo egocentrično mistično. Od sada, dušama poput moje, preporučam umjetničko, svake vrste, kao jedini lijek.