srpanj, 2008
Ovih dana dopalo me čuvati malog miša i podizati novi Linux sustav na računalu. Kako je to izgledalo? Bolje ne pitajte. Miš spi u svom krevetiću dok se na prstima iskradam iz spavaće sobe da se ne bi probudio. Miš je naše malo 10-mjesečno čedo kojeg zovemo miš, jer je baš miš, ali to je teško objasniti riječima, a i nije tema ovog teksta.Evo me za računalom. Palim ga nestrpljivom rukom i pokrećem instalaciju. „Dobro došli u instalacijski postupak Debian sustava...“ - nešto takvo pisalo je na ekranu. Pretpostavljam da će sada na red doći ono „next“, „next“, „next“ međutim, svako malo me instalacijski postupak pita nešto, te postav tipkovnice, te jezik, a evo ga, na red dolazi i particioniranje diska. Hm, da vidimo... točka montiranja, primarna particija, swap, što bi to sve bilo? Češkam se iza uha. U istom trenutku u kojem sam zaključio da će mi trebati dodatne upute – beba se probudila. Popratila je to s nekoliko demonstracijskih krikova tipa „Uhh“ i „Ahh“ koje čujem iz spavaće sobe. Uletim u spavaću sobu i priskočim krevetiću. Evo je! Okice gledaju naspavano, a ustašca se smijulje. Ma lako ću ja s tobom danas mišiću iako ti nema mame, bezrazložno pomislim.
Uskoro se miš zadovoljno ljuljao u mom krilu nakon iskapljene bočice s hranom. Pokazuje naznake ka puzanju te ga spustim... I zaista dijete otpuže u smjeru kuhinje... Na brzinu se vratim računalu, utipkam u Google „install debian linux“, a Google mi vrati 1060 rezultata samo na hrvatskom jeziku... gledam rezultate tri mili sekunde, „ma neće se to meni dati istraživati“, pomislim i vratim se na samo particioniranje diska te krenem s pokušajima. „Automatsko particioniranje, samo za novake“ piše na ekranu i ja kliknem. U tom trenutku osjetim da me nešto dira oko nogu. Pa tko bi drugi bio nego mali miško koji se sada tu smjestio i igrao s mojim stolcem na kotačiće. Samo tu budi... Uh, evo nove poruke:“ Particioniranje nije uspjelo jer imate više primarnih particija na disku od dopuštenih“. Idemo ponovno. Odozdo se čuje „Uhh“ i Ahh“. Odabrat ću neke druge opcije. Da, ali prvo moram obrisati postojeće particije. I u tom trenutku – miš se ukaki. Bio je točno ispod mene te je bilo lako osjetiti neugodan miris u nosnicama. „Idemo bebo na presvlačenje“, rekoh joj i opet nekako na brzinu i na svježinu napravim ja to – dijete presvučem uz škakljikanje i zasmijavanje i sve što ide u tim prilikama. Po završetku presvlačenja, beba se okrenu na trbuh i otpuže u nekom svom smjeru. Ja se vratim računalu. Sad ili nikad i evo poruke: „Završi particioniranje i zapiši promjene na disk“. Uspio sam. Krenula je instalacija datoteka. Sad bih se kao trebao zavaliti u sjedalicu i pričekati dok automatski postupak instalacije sve to lijepo ne dovrši... Ma idem vidjeti što radi mali miško... a di je? Uh, bit će u kupaonici; malo čudo svojim roditeljima otpuzalo je u kupaonicu. Njegovo „Uhh“ i „Ahh“ čuli su se sada s ehom.
- Pa šta ti tu radiš? – rekoh kroz osmijeh svome čedu na podnim pločicama kupaonice.
A čedo je upravo bilo zabavljeno izvlačenjem praškova za pranje rublja iz jednog kuta kupaonice spremajući se prevrnuti ih. Stigao sam u pravi čas. Uzeh dijete u naručje. „Idemo se mi malo igrati“. Igra prebacivanja stvari iz jedne kutije u drugu uvijek pali. Sjeli smo u fotelju i miš kreće s prebacivanjem. Okom okrznem ekran iza sebe na kojem piše „installing 47%...“ Igramo se, igramo, bit će ovo u redu, mislim se...
Nakon nekog vremena postupak instalicije je završio. Na ekranu piše: „Možete sada resetirati računalo i pokrenuti svoj novi Debian sustav...“. Iz fotelje htjedoh vratiti miša na pod, međutim, miš ovoga puta neće. Zader'o se kratko, ali odriješito i to je bilo dovoljno da ga moram uzeti u naručje i odnijeti do stola s računalima. S mišem u naručju pritisnem gumb restart. Vrtimo se na stolcu dok čekamo da novi sustav zaživi na ekranu. Evo ga, podiže se. Ali i miš se propinje, htio bi nešto dohvatiti sa stola; moj računalni stol mu se sigurno činio osobito zanimljivim mjestom s različitim egzotičnim stvarima o kojima ništa nije znao, a htio bi, najčešće stavljanjem svih tih stvari u svoja usta. Uvalim mu kućište mobilnog diska kako bi se primirio. Avaj! Na ekranu se pojavio samo promptni crni zaslon s pozivom na logiranje. A gdje je grafičko sučelje? Uh, uh, uh, preko miša se nekako uspijem logirati, ali dok sam tipkao naredbu „apt-get update“ miš lupi ručicom po tipkovnici te sam morao obustaviti potragu za izgubljenim sučeljem. Sad nosaj miša, nema druge. Postajem sve nervozniji. Kao da bi spavao? Š-ššš-š-ššš... da vidimo, glavica mu klonula na moje rame... hm, možda uspije? Međutim, čim smo prošli nekoliko koraka, evo ga, trgnuo se miš i opet smo na početku. Kaže:
- Aj-aj-aj-aj-aj
Kažem i ja:
- Aj-aj-aj-aj-aj
Opet pokušam sjesti za računalo. E sada se miško već nevoljko isteže. Ne želi da sjedim, već da ga nosam. Joj, a ja bih samo vidio što je s ovim! Računala znaju izludjeti čovjeka baš kao i mala djeca – kada „ne slušaju“. A ja se prihvatio obaju ''slučaja''. Uh!
Tog dana, naravno, nisam uspio ništa napraviti, nisam uspio instalirati novi Linux sustav. Ne činite to, za boga miloga – planirati raditi na računalu i čuvati dijete – jedino ako ste glumac u kazalištu i želite vježbati za ulogu nekog nervoznog karaktera ili pak, kao ja, pa napisati jedan ovakav tekst... Nadam se da sam barem u tome uspio.
