Post festum

Ove stranice predstavljaju post festum jednom virtualnom liku koji više ne postoji, ali koji se u osobnost može vratiti kao sablast kako je već o tome pisao Derrida u svojim „Sablastima Marxa“. Može s vremena na vrijeme napisati kakav post, uobličiti kakvu misao, manifestirati se kao da postoji a da zapravo ne postoji. Šoping-holovima, detuđmanizaciji, kerumizaciji, komercijalnim televizijama, popularnim riječima ovog našeg doba pridodajmo tako i Augustina Trepšića simbola naših drugih-Ja (možda i naših Sjena po Jungu) neprikosnovenog čuvara naših intima u društvu brutalnosti uspjeha.

Kruh i voda... i fotografije

siječanj, 2008

Čudo je htjelo da upoznam Magaskawee. Za ovaj post dopustila je da se povežem na njene fotke s Flikra. Tko ne zna Magaskawee ili nije vidio njene fotke na Flikru, evo link! Za Magaskawee sjetno tvrdim da je primjer onog umjetnika koji treba samo kruh, vodu i svoju umjetnost...

Promatram je. Zadnjih dana sve češće drži fotoaparat u rukama, svoj Olympus 8080. To više nije samo hobi koji upražnjava u pauzama posla, ili ona prosječna sklonost umjetničkom koja se javlja kod zanimljivog mladog svijeta diljem Europe. Sad je to postala potreba, neumitnost koja ju svaki dan nagoni sve češće slikati, uzimati prirodi mjeru, ali samo na onaj način koji ona sama nosi duboko u sebi.

Promatram njene fotke u popularnoj Web 2.0 aplikaciji. Ne, ne vidim predjele i prostranstva svijeta kojima smo okruženi, ne vidim ništa što bih prepoznao, barem ne na prvoj virtualnoj stranici njenog malog „fotocarstva“, tek njegove čudesne detalje kojih u stvarnosti nisam svjestan. Teksture, pruge, linije i djeliće rastočene prirode koji mogu biti dijelovima kako nekog ljudskog lica tako i kamena. Ponavljanje svemirske teme, repliku prve stanice univerzuma od koje je nastao svijet.

Na drugoj, pak, stranici ipak zatječem prirodu u svom prepoznatljivom obliku. Portrete ljudi, govornike dosadnih konferencija, suncem obasjana pročelja crkvenih građevina te plave - nebo i more u tisuću nijansi. Nije se Magaskawee na svojim fotografijama još odrekla uobičajenog pogleda na ovaj svijet, ali vjerujem, uskoro hoće. Njeno ju oko navodi da stvari svaki put vidi drugačije. Slutim da ju mami u onaj potprostor detalja u kojem i najmanja stvar postaje univerzum njenog umjetničkog izraza.

Gledam ju dok slika lampu s prigušenim svjetlom. Dugo se namješta. Koljenom puzi po podu dok ju konobar, koji nam nosi piće, pokušava nespretno zaobići. Nije ju briga. Sad fotografira i sva je u tome. Kažem joj da ću ju jednom fotografirati dok fotografira; njenu sliku utonoća, koncentracije na konačni uspjeh, također vrijedi zabilježiti.

Međutim, kod mene je još uvijek tako, ljudima svašta kažem da ću učiniti, tek ponekad to i ostvarim. Još ju nisam fotografirao u tom položaju, ma koliko žarko želio.

Ubrzo sam shvatio da Magaskawee i ja konzumiramo život na potpuno različite načine. Ona, dijete interneta, s linux naljepnicama poljepljenim na svom laptopu, s nehajno preko ramena prebačenim pletenim torbicama koje je sama isplela, remenima intezivnih boja oko struka i srebrenim prstenjem po rukama, simbol je opuštenosti i slobodnog pogleda na svijet. S druge strane, ja, vječito talentirani momak iz provincije, talentiran za sve što vrlo lako prelazi u „za ništa“, a koji je sada gotovo spreman priznati da je pogriješio kad se odlučio baviti računalima; ja sam nervčik koji pati i od male naznake loše savjesti. S praktične strane to stoji još i gore. Po pitanju hrane razlikujemo se kao dva različita geografska podneblja. Za ručkom, gledam, u njenom tanjuru veselo se gurkaju tikvica i rotkvica, te nekakav, za mene, neugledan rižoto i brdašca salate; za to vrijeme, u mom se cijedi mast s vruće slanine koju uzalud pokušavam prikriti zbrda-zdola nabacanom rižom od njenog pogleda.

Ali i takvi, „praktično-različiti“, po pitanju duha, duhovnosti, osjećanja svijeta, kako god hoćete - Magaskawee i ja smo na istim valnim duljinama. Kad bi poželjeli, lako bi se mislima mogli ispreplesti.

Možda neće razumijeti ovaj tekst, možda ni ja neću razumijeti neku njenu sliku, uostalom, umjetnost je samo osjećaj za nešto u ovome svijetu, netko slika, netko piše, ali točka s koje promatramo svijet, s koje nastaje naša potreba da to nešto činimo u svijetu – istovjetna je. Magaskawee bi se barem s tim sigurno već složila.

Nikad ne umrijeti

siječanj, 2008

Smrt nikoga ne zaobilazi. Od trenutno šest milijardi ljudi na zemaljskoj kugli, nikoga neće zaboraviti, svih će se sjetiti. Jedno sam vrijeme drugačije razmišljao: mene će ipak zaboraviti. Ta nemoguće je da umrem. Sve što sam ikada vidio i čuo i sve što znam prošlo je kroz mene. I činjenice tipa da je svemir beskonačan, kao i ta neumitnost da se jednog dana mora mrijeti. Ali, tako je to uredio život - o smrti ne mislimo, nju ponajprije ignoriramo.

Ne bojim se smrti i ovo nije žalopojka na našu konačnost, više bih želio uzeti smrt kao fenomen koji upravlja ostatkom našeg života. Tako o smrti zbore filozofi. Nevjerojatna je upravo ta činjenica da sve što osjećamo ili znamo o svijetu koji nas okružuje, dolazi iz nas i prolazi kroz nas. A kad nas jednog dana ne bude ta će osjećanja i znanja bespovratno propasti. Ali, to je upravo paradoks života i smrti.

Ne, ne vjerujem da ću umrjeti. Sve moje će ostati, i ove misli u glavi i pogled i uzdah. I bez obzira što se osjećam umorno i katkad promašeno, vjerujem da ću preživjeti. Dok je ove sive riječi na bijeloj podlozi, preživljavam.

Nisam li upravo na drugi način rekao da pisati znači živjeti, nikad ne umrijeti.

U vječitoj gužvi

siječanj, 2008

Danas smo u vječitoj gužvi. Kažemo to svakome tko nas pokuša zadržati dulje od pet minuta bez razloga. Ali to isto događalo se jučer i događat će se sutra. Mislimo da je vrijeme poludjelo. Nikako ne mislimo da s nama nešto nije u redu.
- Da, da, ali ja ti sada ne mogu pričati...
- Heej, pa to si ti, otkad se nismo čuli; čuj, sad sam u strašnoj gužvi; možemo li se čuti poslije?
- Napravim ti to, nema problema, ali danas ne mogu, znaš kako je - u gužvi sam...
Vrijeme je postalo gužvasto, a vrijeme je život. Više ne stižemo na kavu s prijateljima, u kino ili kazalište s voljenom, čak ni besciljno pružiti svoj korak uz rijeku. Što se to s nama događa?

Ne možemo li reći da nas malo ostave po strani, barem jedan dan, te da tog jutra u buđenju iznad sebe postavimo tablu da nismo ti i ti s nekakvim imenom i prezimenom kako se vodimo u socijalno-društvenim okvirima, već rijetke nakupine živahne očovječene energije koja će, kad se ustane, barem danas, raditi što hoće?
Možda ćemo za dvadeset godina postati svjesni što smo to činili prije dvadeset godina. Da nismo činili ništa, da smo bili i još uvijek jesmo samo zarobljenici vremena kojem je, pak, svejedno kako ga shvaćamo. Možda jednog dana ipak postanemo svjesni da imamo vremena i da smo onda trebali imati vremena, makar, u tom trenutku, jednom nogom u grobu bili...