siječanj, 2008
Čudo je htjelo da upoznam Magaskawee. Za ovaj post dopustila je da se povežem na njene fotke s Flikra. Tko ne zna Magaskawee ili nije vidio njene fotke na Flikru, evo link! Za Magaskawee sjetno tvrdim da je primjer onog umjetnika koji treba samo kruh, vodu i svoju umjetnost...Promatram je. Zadnjih dana sve češće drži fotoaparat u rukama, svoj Olympus 8080. To više nije samo hobi koji upražnjava u pauzama posla, ili ona prosječna sklonost umjetničkom koja se javlja kod zanimljivog mladog svijeta diljem Europe. Sad je to postala potreba, neumitnost koja ju svaki dan nagoni sve češće slikati, uzimati prirodi mjeru, ali samo na onaj način koji ona sama nosi duboko u sebi.
Promatram njene fotke u popularnoj Web 2.0 aplikaciji. Ne, ne vidim predjele i prostranstva svijeta kojima smo okruženi, ne vidim ništa što bih prepoznao, barem ne na prvoj virtualnoj stranici njenog malog „fotocarstva“, tek njegove čudesne detalje kojih u stvarnosti nisam svjestan. Teksture, pruge, linije i djeliće rastočene prirode koji mogu biti dijelovima kako nekog ljudskog lica tako i kamena. Ponavljanje svemirske teme, repliku prve stanice univerzuma od koje je nastao svijet.
Na drugoj, pak, stranici ipak zatječem prirodu u svom prepoznatljivom obliku. Portrete ljudi, govornike dosadnih konferencija, suncem obasjana pročelja crkvenih građevina te plave - nebo i more u tisuću nijansi. Nije se Magaskawee na svojim fotografijama još odrekla uobičajenog pogleda na ovaj svijet, ali vjerujem, uskoro hoće. Njeno ju oko navodi da stvari svaki put vidi drugačije. Slutim da ju mami u onaj potprostor detalja u kojem i najmanja stvar postaje univerzum njenog umjetničkog izraza.
Gledam ju dok slika lampu s prigušenim svjetlom. Dugo se namješta. Koljenom puzi po podu dok ju konobar, koji nam nosi piće, pokušava nespretno zaobići. Nije ju briga. Sad fotografira i sva je u tome. Kažem joj da ću ju jednom fotografirati dok fotografira; njenu sliku utonoća, koncentracije na konačni uspjeh, također vrijedi zabilježiti.
Međutim, kod mene je još uvijek tako, ljudima svašta kažem da ću učiniti, tek ponekad to i ostvarim. Još ju nisam fotografirao u tom položaju, ma koliko žarko želio.
Ubrzo sam shvatio da Magaskawee i ja konzumiramo život na potpuno različite načine. Ona, dijete interneta, s linux naljepnicama poljepljenim na svom laptopu, s nehajno preko ramena prebačenim pletenim torbicama koje je sama isplela, remenima intezivnih boja oko struka i srebrenim prstenjem po rukama, simbol je opuštenosti i slobodnog pogleda na svijet. S druge strane, ja, vječito talentirani momak iz provincije, talentiran za sve što vrlo lako prelazi u „za ništa“, a koji je sada gotovo spreman priznati da je pogriješio kad se odlučio baviti računalima; ja sam nervčik koji pati i od male naznake loše savjesti. S praktične strane to stoji još i gore. Po pitanju hrane razlikujemo se kao dva različita geografska podneblja. Za ručkom, gledam, u njenom tanjuru veselo se gurkaju tikvica i rotkvica, te nekakav, za mene, neugledan rižoto i brdašca salate; za to vrijeme, u mom se cijedi mast s vruće slanine koju uzalud pokušavam prikriti zbrda-zdola nabacanom rižom od njenog pogleda.
Ali i takvi, „praktično-različiti“, po pitanju duha, duhovnosti, osjećanja svijeta, kako god hoćete - Magaskawee i ja smo na istim valnim duljinama. Kad bi poželjeli, lako bi se mislima mogli ispreplesti.
Možda neće razumijeti ovaj tekst, možda ni ja neću razumijeti neku njenu sliku, uostalom, umjetnost je samo osjećaj za nešto u ovome svijetu, netko slika, netko piše, ali točka s koje promatramo svijet, s koje nastaje naša potreba da to nešto činimo u svijetu – istovjetna je. Magaskawee bi se barem s tim sigurno već složila.
