Post festum

Ove stranice predstavljaju post festum jednom virtualnom liku koji više ne postoji, ali koji se u osobnost može vratiti kao sablast kako je već o tome pisao Derrida u svojim „Sablastima Marxa“. Može s vremena na vrijeme napisati kakav post, uobličiti kakvu misao, manifestirati se kao da postoji a da zapravo ne postoji. Šoping-holovima, detuđmanizaciji, kerumizaciji, komercijalnim televizijama, popularnim riječima ovog našeg doba pridodajmo tako i Augustina Trepšića simbola naših drugih-Ja (možda i naših Sjena po Jungu) neprikosnovenog čuvara naših intima u društvu brutalnosti uspjeha.

Nikad ne umrijeti

siječanj, 2008

Smrt nikoga ne zaobilazi. Od trenutno šest milijardi ljudi na zemaljskoj kugli, nikoga neće zaboraviti, svih će se sjetiti. Jedno sam vrijeme drugačije razmišljao: mene će ipak zaboraviti. Ta nemoguće je da umrem. Sve što sam ikada vidio i čuo i sve što znam prošlo je kroz mene. I činjenice tipa da je svemir beskonačan, kao i ta neumitnost da se jednog dana mora mrijeti. Ali, tako je to uredio život - o smrti ne mislimo, nju ponajprije ignoriramo.

Ne bojim se smrti i ovo nije žalopojka na našu konačnost, više bih želio uzeti smrt kao fenomen koji upravlja ostatkom našeg života. Tako o smrti zbore filozofi. Nevjerojatna je upravo ta činjenica da sve što osjećamo ili znamo o svijetu koji nas okružuje, dolazi iz nas i prolazi kroz nas. A kad nas jednog dana ne bude ta će osjećanja i znanja bespovratno propasti. Ali, to je upravo paradoks života i smrti.

Ne, ne vjerujem da ću umrjeti. Sve moje će ostati, i ove misli u glavi i pogled i uzdah. I bez obzira što se osjećam umorno i katkad promašeno, vjerujem da ću preživjeti. Dok je ove sive riječi na bijeloj podlozi, preživljavam.

Nisam li upravo na drugi način rekao da pisati znači živjeti, nikad ne umrijeti.