siječanj, 2008
Smrt nikoga ne zaobilazi. Od trenutno šest milijardi ljudi na zemaljskoj kugli, nikoga neće zaboraviti, svih će se sjetiti. Jedno sam vrijeme drugačije razmišljao: mene će ipak zaboraviti. Ta nemoguće je da umrem. Sve što sam ikada vidio i čuo i sve što znam prošlo je kroz mene. I činjenice tipa da je svemir beskonačan, kao i ta neumitnost da se jednog dana mora mrijeti. Ali, tako je to uredio život - o smrti ne mislimo, nju ponajprije ignoriramo.Ne bojim se smrti i ovo nije žalopojka na našu konačnost, više bih želio uzeti smrt kao fenomen koji upravlja ostatkom našeg života. Tako o smrti zbore filozofi. Nevjerojatna je upravo ta činjenica da sve što osjećamo ili znamo o svijetu koji nas okružuje, dolazi iz nas i prolazi kroz nas. A kad nas jednog dana ne bude ta će osjećanja i znanja bespovratno propasti. Ali, to je upravo paradoks života i smrti.
Ne, ne vjerujem da ću umrjeti. Sve moje će ostati, i ove misli u glavi i pogled i uzdah. I bez obzira što se osjećam umorno i katkad promašeno, vjerujem da ću preživjeti. Dok je ove sive riječi na bijeloj podlozi, preživljavam.
Nisam li upravo na drugi način rekao da pisati znači živjeti, nikad ne umrijeti.
