Post festum

Ove stranice predstavljaju post festum jednom virtualnom liku koji više ne postoji, ali koji se u osobnost može vratiti kao sablast kako je već o tome pisao Derrida u svojim „Sablastima Marxa“. Može s vremena na vrijeme napisati kakav post, uobličiti kakvu misao, manifestirati se kao da postoji a da zapravo ne postoji. Šoping-holovima, detuđmanizaciji, kerumizaciji, komercijalnim televizijama, popularnim riječima ovog našeg doba pridodajmo tako i Augustina Trepšića simbola naših drugih-Ja (možda i naših Sjena po Jungu) neprikosnovenog čuvara naših intima u društvu brutalnosti uspjeha.

U vječitoj gužvi

siječanj, 2008

Danas smo u vječitoj gužvi. Kažemo to svakome tko nas pokuša zadržati dulje od pet minuta bez razloga. Ali to isto događalo se jučer i događat će se sutra. Mislimo da je vrijeme poludjelo. Nikako ne mislimo da s nama nešto nije u redu.
- Da, da, ali ja ti sada ne mogu pričati...
- Heej, pa to si ti, otkad se nismo čuli; čuj, sad sam u strašnoj gužvi; možemo li se čuti poslije?
- Napravim ti to, nema problema, ali danas ne mogu, znaš kako je - u gužvi sam...
Vrijeme je postalo gužvasto, a vrijeme je život. Više ne stižemo na kavu s prijateljima, u kino ili kazalište s voljenom, čak ni besciljno pružiti svoj korak uz rijeku. Što se to s nama događa?

Ne možemo li reći da nas malo ostave po strani, barem jedan dan, te da tog jutra u buđenju iznad sebe postavimo tablu da nismo ti i ti s nekakvim imenom i prezimenom kako se vodimo u socijalno-društvenim okvirima, već rijetke nakupine živahne očovječene energije koja će, kad se ustane, barem danas, raditi što hoće?
Možda ćemo za dvadeset godina postati svjesni što smo to činili prije dvadeset godina. Da nismo činili ništa, da smo bili i još uvijek jesmo samo zarobljenici vremena kojem je, pak, svejedno kako ga shvaćamo. Možda jednog dana ipak postanemo svjesni da imamo vremena i da smo onda trebali imati vremena, makar, u tom trenutku, jednom nogom u grobu bili...