svibanj, 2008
Bojim se da se ne mogu sjetiti o čemu bih pisao. Postoji samo ta glad za pisanjem, nezasitna, ponekad opterećujuća. Bih li imao što važno za reći? Čisto sumnjam, ili? Pisanjem se samoostvarujem. Bivam. Postojim. Kada tako već pišem, odmah sam se dosjetio što bih mogao zapisati.Sjetio sam se kako sam već nekome govorio o usporedbi života s rijekom. Kako je rijeka ta koja je cijela ostvarena, da izvire, teče i ulijeva se, nekad i ponire. Kad biste zamislili da je ljudski život poput rijeke i da je već cijeli ostvaren, ne biste bili daleko od istine. Zaista, rijeka u svakom trenutku vremena zadržava svoju mladost, onda kada je potok, svoju srednju dob kada je široka i plovna i svoju starost kada se račva na tisuće kanala u delti kako bi se rastočila u nekom moru. Međutim, ona voda koja jednom bude potok više se nikada ne može vratiti svome izvoru, oteče dalje, postane plovna rijeka, ali i tu se ne može zaustaviti, oteče dalje i na kraju nema joj spasa te završi u nekom moru s drugim rijekama.
Ljudski je život također predvidiv, i on ima svoju mladost, svoju srednju dob i starost. Međutim, ne dopušta nam da se krećemo uzduž i poprijeko njega kao što to možemo učiniti s rijekom, već samo da budemo voda, da tečemo i „odtečemo“ s njime. U našem životu nismo rijeka već samo voda koju ona nosi. Što nam to govori? Ništa. Samo to da je priroda prekrasna i da u njoj vječno tražimo ogledalo u kojem bismo bolje vidjeli i spoznali sebe.
