Post festum

Ove stranice predstavljaju post festum jednom virtualnom liku koji više ne postoji, ali koji se u osobnost može vratiti kao sablast kako je već o tome pisao Derrida u svojim „Sablastima Marxa“. Može s vremena na vrijeme napisati kakav post, uobličiti kakvu misao, manifestirati se kao da postoji a da zapravo ne postoji. Šoping-holovima, detuđmanizaciji, kerumizaciji, komercijalnim televizijama, popularnim riječima ovog našeg doba pridodajmo tako i Augustina Trepšića simbola naših drugih-Ja (možda i naših Sjena po Jungu) neprikosnovenog čuvara naših intima u društvu brutalnosti uspjeha.

Ne zadržavati se na dosadnim temama

srpanj, 2008

Slika posjeta prijatelju-slikaru. Moj prijatelj-slikar jedan je od onih umjetnika koji stvaraju u tišini, koji imaju prokletu potrebu svaki dan nešto stvoriti, ali ne i to podijeliti s drugima. No, možda mi to samo tako izgleda. Možda i njega kao i svakog drugog danas pritajeno muči bauk populizma, ali kojeg na kraju svakog dana uspješno prignječi svojom papučom. U svakom slučaju, došao sam s namjerom da ga nagovorim da održi jednu izložbu-predavanje u gradu u kojem danas živim.

Ušli smo u njegov mali atelje u potkrovlju. Na svakom koraku kantice, četke i kistovi; mrlje i šare po zidovima; i platna s nemirnim bojama. Po običaju, znao sam da ga neću uspijeti dugo zadržati na dosadnim temama i da će čim prije pokušati izložiti ono što mu je trenutno u glavi, u mislima, kao i svaki umjetnik. Petnaest minuta ipak uspijevam: pričamo o tome što je naslikao, kakva je situacija s nekim ljudima s kojima dijelimo ista duhovna nastojanja...; možda još koja rečenica o tome kako su i što nam rade žena i djeca i tu onda, po običaju, nastupa prekid, skliznuće u bitno drugačiji razgovor, razgovor o duhovnom, u prvom redu o umjetnosti. U tim trenucima, znao sam što slijedi: izlijev njegovog toka misli u našu konverzaciju koji će se dogoditi po uzoru na proljetnu nabujalu rijeku koja odjednom preko noći naraste i sve bez izuzetka poplavi. Ništa ga više u tome ne može spriječiti. Obično je to išlo ovako: prvo bi pogledao u mene, onako iznenađeno, kao da se čudi da sam tu; s druge strane, izgledao bi kao da se baš u tom trenutku otrgao iz naručja žene koja ga je tiho i uporno nagovarala da ne odlazi na to mitsko putovanje na kojem će ubiti još jednog tigrastog zmaja već da ostane s njom mirno provoditi dane, a zatim bi, uspravljen u stolcu, započeo:

- To je kao kod ... (na ovom mjestu bi obično spomenuo autoritet kojeg je tih dana proučavao) ...Piccasa, on je o tom ISTOM govorio... Umjetnik se mora izdići iznad svoga Ja da bi ikad išta napravio. Sve ostalo je taština. Ti si, Augustine, pisao o Zijahu na taj način... – osvrnuo se oko sebe jer je postalo očigledno da mu riječi više nisu dovoljne kako bi se izrazio.

Uskoro, ruka mu dohvati maleni notes sa stola kojeg je otvorio po sredini.
- Gledaj – spremao se početi crtati da bi mi objasnio tok svojih misli – Tu se mi svi spuštamo, to je put u bezdan, u pakao, o tome i samo o tome svi govore. Moraš napustiti sve, moraš biti na to spreman – povukao je liniju odozgo prema dolje, a onda je naglo presjekao s drugom vodoravnom koja je trebala označavati dno pakla o kojem je pričao.
- I kada si sada tu, na dnu, u ništavilu, u ničemu, tada se događa inicijacija; izlaziš iz sebe – povukao je malu crticu lijevo od vertikalne linije, tik iznad „linije pakla“ i zatim se zaputio novom vertikalnom linijom natrag, gore. – Izlaziš, vraćaš se natrag, ali sada drugačiji, vidiš sebe pored sebe, ali to nisi više isti ti. Međutim, tek sad... – tu je podigao svečano očima – tek sada možeš činiti ono što si na početku htio, otići u rat, naslikati Mona Lisu, napisati roman, bilo što... To je to kretanje svijeta, nema ništa izvan toga što je vrijedno.

S pritajenim oduševljenjem gledao sam prijatelja. To je to. Zato se družimo. I svaki put tako, uvijek nešto iz razgovora ostane u nama, iako to možda više nećemo spominjati. Ne zadržavati se na dosadnim temema; boriti se protiv ispraznosti vremena – i ovo je jedan način. (Svakako, na vrijeme ću vam najaviti njegovu izložbu-predavanje u gradu u kojem živim).