kolovoz, 2008
Da li vam se ikada dogodilo da vas stvari koje vas nadahnjuju poput čitanja knjiga ili gledanja zanimljivih dokumentaraca naglo i bez ikakvog upozorenja - prizemlje? Meni, eto, jest.Prije nekog vremena pročitao sam Murakamijevu Norvešku šumu. Sjajna knjiga, Murakami je definitivno ponajbolji pisac današnjice. U vrletima Japana opisati kako je to živjeti s depresijom, tom pošasti današnjice, na način da za sebe poželite jednu, u zagrljaju s Naoko ili Reiko, neodoljivim ženskim likovima romana, to može samo najveći majstor pera. Međutim, u knjizi se na jednom mjestu nalazi i jedan detalj kojeg je Murakami napisao, reći ću, potpuno nepažljivo s obzirom na NAS, osjetljive i sujetne osobe koje čitaju njegove knjige, a koji se tiče neuspjeha glazbene karijere spomenutog lika iz romana – simpatične Reiko. Napisao je prilično hladno kako ona zapravo nije imala dostatne psihičke snage za karijeru glazbenice. Reiko je svirala gitaru (naravno, najbolje je znala odsvirati Norvešku šumu od Beatlesa, odatle i naziv romanu), bila je talentirana i sve to ali joj se tri dana prije nastupa na državnoj maturi mali prst iznenada i bez ikakvog razloga ukočio. I ni makac. Nikakvi doktori nisu pomogli, jedino je psihijatar bio u stanju dijagnosticirati već spomenuti nedostatak psihičke snage. Strašno!
Kako, od tog dana kada sam pročitao tu nepažljivost, gledati na svoje pisanje? Kao ono nedostatno da išta više pokrene od mene samog jer nemam psihičke snage napisati nešto više – primjerice – roman?
Haruki Murakami zna s riječima. Mogu to protumačiti i kao opis neke njegove faze dok je postajao piscem, konačno, svatko je sumnjičav prema sebi. On je svoje iskustvo pretočio kroz lik Reiko u Norveškoj šumi i gotovo. Psihička snaga kad-tad dolazi. Ne bi pisao o tome da mu nije došla! Tako sam, na kraju sumirao i izvukao vrijedne konsekvence za svoj život.
A onda se dogodio drugi slučaj. Svi mi danas mnogo gledamo televiziju, htjeli to sebi priznati ili ne. I kada je ne gledamo drago nam je kada je televizor upaljen i kada dolazi kakav-takav zvuk iz ekrana. Pokušao sam se orijentirati, ako ću već gledati televizor, onda ću gledati History Channel, National Geographic, Discovery ili pak Explorer, ozbiljne programe zbog silnih zanimljivih dokumentaraca koje prikazuju a ne tamo neke političke emisije ... . I baš neki dan, čuvajući našeg miška (poznatog iz epizode o Linuxu), natrapam na National Geographicu na dokumentarac naziva My Brilliant Mind... U dokumentarcu se govorilo o savantima, ljudima s neobičnim urođenim sposobnostima, a s druge strane na neki drugi način već hendikepiranim za život. Pa tako, prikazivali su čovjeka čiji briljantni um u glavi izvodi matematičke operacije na razini jednog računala, pa nekog glazbenika kojemu je dovoljno čuti samo jednom neku pjesmu da bi je mogao ponoviti i slične.
Zatim se na sceni pojavio nekakav tip s kapom (pored toga što je stručnjak za mozak, stručnjak je i za otkačene kape) kojeg to sve silno zanima i koji je glavni istraživač u tom području. Fasciniran je crtežom konja kojeg je nacrtala jedna trogodišnjakinja ali ne samo iz razloga što crtež predstavlja čistu umjetnost nego i zbog činjenice da ona tu svoju umjetničku sklonost izgubi kasnije u životu. Moram priznati da sam i ja, kako crtežom tako i gubitkom umjetničke sklonosti djeteta ostao fasciniran. I onda se u dokumentarcu daje poznata analiza sposobnosti lijeve i desne polutke našeg mozga. Pa tako, lijeva polutka je odgovorna za naše razumsko, logičko razmišljanje, bla-bla, donošenje sudova te sam jezik dok je desna ona koja više preferira umjetnost, glazbu i ... matematiku (tu sam se malo i iznenadio). Kod umjetnika obično prevladava utjecaj desne polutke za razliku od znanstvenika kojima je vjerojatno lijeva polutka onaj „asistent pri radu“. Tijekom života vlada tanahna ravnoteža u životu polutki i najvjerojatnije se ništa ne događa. Međutim kod savanata je ta ravnoteža iz nekog razloga poremećena. Naglo prevlada utjecaj jedne polutke naspram druge. Zato budu sposobni u milisekundi prebrojati bezbroj prosutih šibica pod nogama ili neprekidno imati potrebu za pisanjem ili slikanjem.
I na tom mjestu dolazimo do ugrožavanja jedne moje postavke koja se ticala samopouzdanja umjetnika i koja kaže: umjetnik si dotle dok istrajavaš u svojoj umjetnosti; drugim riječima, ako imaš potrebu i samo onda, piši, slikaj ili šta već. Znanstvena emisija National Geographica, međutim, otkrila je da iza obične potrebe za stvaranjem stoji sasvim prozaična fiziološka neravnoteža između polutki našeg mozga! I budi sada više umjetnikom! Tip s kapom, inače briljantni znanstvenik, na kraju dokumentarca otkrije gledateljima da mu je zapravo davna želja imati na glavi kapu, ali ne običnu, već posebnu koja je nastala na tragu istraživanja ljudskog mozga i zagonetnog upliva njegovih polutki u naše moći, a koja će na principu odašiljanja elektromagnetskih ili kakvih već valova pretvarati nas u umjetnike, znanstvenike prema našoj trenutnoj želji regulirajući tanahnu ravnotežu među njima.
Od sada treba pažljivo sa stvarima do kojih vam je stalo. Čitate, gledate, pišete, razgovarate i onda vas zaskoče. Napisao sam sve ovo kako bi se valjda ogradio, skinuo bijedni znanstveni urok s mog umjetničkog plašta. Ali eto, koliko god znanstvene istine prizemljujuće zvučale, nadahnjuju. Makar i za jedan ovakav tekst.
