Post festum

Ove stranice predstavljaju post festum jednom virtualnom liku koji više ne postoji, ali koji se u osobnost može vratiti kao sablast kako je već o tome pisao Derrida u svojim „Sablastima Marxa“. Može s vremena na vrijeme napisati kakav post, uobličiti kakvu misao, manifestirati se kao da postoji a da zapravo ne postoji. Šoping-holovima, detuđmanizaciji, kerumizaciji, komercijalnim televizijama, popularnim riječima ovog našeg doba pridodajmo tako i Augustina Trepšića simbola naših drugih-Ja (možda i naših Sjena po Jungu) neprikosnovenog čuvara naših intima u društvu brutalnosti uspjeha.

Umjetnost ulaska i izlaska trajekta iz luke

kolovoz, 2008


Zadivljen sam umijećem kapetana koji upravlja ulaskom divovskog trajekta u luku. Sve se događa na relativno uskom prostoru; u spletu vezova gradske lučice prošarane svakojakim barkama, jahtama i brodovima srednje veličine. Starom morskom vuku uspijeva okrenuti veliku grdosiju te pristati uz mol na način da čovjeku srce stane. S mjesta s kojeg promatram cijeli događaj izgleda mi kao da su kapetan i trajekt zapodjenuli kratku i izgubljenu bitku s lokalnim morem, zarobljenim u luci, koje ih od sada pa nadalje ljubomorno želi zadržati samo za sebe, uz stari pljesnivi mol, ne puštajući ih više svom vječnom rivalu - otvorenom moru.

A kod mene je napokon na red došao odmor; što znači sunce i more, a ponekad i kamena plaža i stanje bez misli. I sve to, naravno, uz jednu zagledanost u presijavajuću daljinu koja treperi pod nasrtajem vrućine, a zapravo zagledanost u ništa, u sebe očišćenog iznutra, a izvana preplanulog poput starog holivudskog glumca koji pred kraj života odluči obići sva egzotična mjesta svijeta u potrazi za konačnim smislom svoje duše, slavom nezasite.
Ovaj dopust odlučio sam posvetiti praznini pod maksimom „ama baš o ničemu ne misliti“; s tim u vezi, pod miškom svaki dan stišćem tek jedne političke i jedne sportske dnevne novine i to je sve. Analiza medijske situacije u zemlji, tome sam odlučio, eto, posvetiti ovo ljetovanje. Nikakve knjige, nikakvog duhovnog uzdignuća ili mističnog sladostrašća. Nikakve posvećenosti življenju i životu, samo unutarnji mir, da ne bih preko usana prevalio - bijeda samog sebe. Nije mi namjera razlikovati se od uobičajenog prosječnog turista što se na svakom koraku ulagivački i bez ikakvog razloga osmjehuje te definitivno izgleda kao da bogu krade dane. Britanski sastav Radiohead svojevremeno je posvetio izvrsnu istoimenu pjesmu tom suvremenom hodočasniku-moronu, banalnom strancu koji se besmisleno nalazi na mjestu na kojem ne bi trebao biti, a koju si iz nekog razloga, a bit će najprije zbog lijenosti, nisam potrudio prevesti. Radiohead mi je i inače čitavo ovo ljeto u glavi. Kao da je netko u hodnicima moga uma na lokalne zvučnike navio njihovu glazbu, tako se budim i idem leći s njima. Nije to bez vraga. Radiohead je grupa čija se glazba bori s depresijom, koja, prema mom mišljenju, osjećanje depresije transformira u čovjeku podnošljiv oblik. I sada mi glavom poput daška maestrala prolazi njihov „The Tourist“...

Ali, kako to biva s mozgom poput moga, sam put do plaže kroz splet uskih uličica s kamenim kućama, uz nezaobilazan odsjaj sunca o njihove blijede oronule površine, ponudio je opet – nesvakidašnji i naravno, misaoni doživljaj. Mozak i kada ne radi, ponaša se poput vižljaste zmije te započne neki svoj tok misli za koji ubrzo ustvrdite da predstavlja najveću dubinu vas samih, a koji je dotada neobjašnjivo ostajao skriven od vas.

Moj mozak na vrelini ljetnog sunca, u hladu borova, domislio je jednu lijepu mudrost: pokušati živjeti bez ega. I to baš u onom trenutku kad sam stvarni ego pokušao isključiti. Sve priče o mehanizmu nesvjesnog koji automatski upravlja našim bićem postale su opet smislene. Samo mu treba dati priliku. Ako isključite ego, isključujete svaku napetost da ste netko i nešto u ovom svijetu, ništa vas više ne obvezuje kako u prošlosti tako i budućnosti. Ostaje samo sadašnjost, ovaj trenutak. U blizini mističnog opet stajem. Zaustavljam auto ovih luckastih misli i kratko uživam u trenutku postojanja. I prisjećam se riječi velikog njemačkog filozofa Petera Sloterdijka kojim je završio svoju čuvenu knjigu „Kritika ciničkog uma“:

U našim najboljim trenucima, kada od pukog uspijevanja i najenergičniji čin uvire u dopuštanje, a spontano nas ponese ritmika životnosti, hrabrost se može iznenadno najaviti poput euforične jasnoće ili čudesno u sebi opuštene ozbiljnosti. Ona budi u nama sadašnjost. Budnost u njoj uspinje se odjednom na visine bitka. Svaki trenutak spokojno i jasnovido stupa tvojim prostorom; ti se ne razlikuješ od njegove jasnovidosti, njegove spokojnosti, njegova slavlja. Loša iskustva uzmiču pred novim prilikama. Nikakva te povijest ne čini starim. Jučerašnja odsutnost ljubavi ni na što ne prinuđuje. U svjetlu takve prisutnosti duha prekida se staza ponavljanja. Svaka svjesna sekunda briše beznadnu bivšost i postaje prvom sekundom Druge povijesti.

Opet sam pogleda uprtog u trajekt, ali ovoga puta na putu ka izlazu iz luke. Podsjeća me na ledenjak kojeg smo uspješnim manevrom zaobišli. Poput napuštanja „svih loših iskustava“ i „beznadne bivšosti“, kao da čini ono što smo za sebe oduvijek htjeli - izići iz sebe i bez straha pokazati se svijetu - tako i on sada klizi kao da izlazi iz samog sebe, van, na otvoreno more, hrleći slobodan u neku svoju „drugu povijest“...