Post festum

Ove stranice predstavljaju post festum jednom virtualnom liku koji više ne postoji, ali koji se u osobnost može vratiti kao sablast kako je već o tome pisao Derrida u svojim „Sablastima Marxa“. Može s vremena na vrijeme napisati kakav post, uobličiti kakvu misao, manifestirati se kao da postoji a da zapravo ne postoji. Šoping-holovima, detuđmanizaciji, kerumizaciji, komercijalnim televizijama, popularnim riječima ovog našeg doba pridodajmo tako i Augustina Trepšića simbola naših drugih-Ja (možda i naših Sjena po Jungu) neprikosnovenog čuvara naših intima u društvu brutalnosti uspjeha.

Zašto volim Michaela Palina

veljača, 2008


Petak je uvečer i s ugodnim iznenađenjem na televiziji otkrivam poznato lice. Bivši montipajtonovac u ulozi putopisca – sigurno već znate, Michael Palin. Brzo razaznajem: dokumentarac govori o Bugarskoj i Turskoj. Nije slučajno da je jedan od vrhunskih svjetskih putopisaca odabrao upravo ove zemlje za odredišta svog novog serijala. Bugaska je upravo ušla, a za Tursku se očekuje da će ući u EU. Njihova je egzotika tako različita od zapadnoeuropskog poimanja života da gotovo bode oči. Majstor putopisa to ne skriva, ali stoji na strani poznate postmodernističke krilatice: Različitosti nas osnažuju. U jednom trenutku u nekoj turskoj zabiti pronalazi nekog Nijemca. Nijemac živi u tradicionalnoj seoskoj spilji sa ženom iz Turske. Michael se smješka dok im upućuje pitanja, prvo njemu, a onda i njegovoj ženi:
- Kako ste dogurali do toga da živite u jednoj spilji negdje u turskoj zabiti? (obratiti pažnju na ovo „dogurali“ )
- Što kažu ovdašnji ljudi na to da je vaš suprug iz zapadne Europe odlučio doći ovdje i živjeti u nastambi koju mnogi ovdje polako napuštaju? (ne pita nju što ona kaže na to, već što misli da „ovdašnji ljudi“ misle o postupku njenog supruga )
Vrhunski putopisac s dva duhovita pitanja, na koja sam se slatko nasmijao, opravdava sve moje investicije na njegove DVD-e, koje sam pokupovao u specijaliziranim trgovinama, tržnicama, supermarketima i gdje sve ne. I ne samo to; probudio je u meni želju da ponovno u ruke uzmem kameru...