ožujak, 2008
Ima onih „lijenih“ popodneva u kojima naoko mrki oblaci prekriju sunce i u kojima se svaka budala na osnovi pogleda u nebo spremna kladit' na kišu, međutim, u kojima ne samo da ne bude kiše, nego i sunce na čudnovat način uskoro u pomućenoj mrklini probije neke svoje rupe te osvjetli, nama odavde, ni tako bliske, ni tako daleke krajeve. I tako, s ove distance, u poziciji smo tek promatrati magičan sunčev trak koji se pod nekim kutem strmoglavljuje u zemlju, obasjavajući nekog drugog i „negdje tamo“. Koliko razglednica, koliko slika postoji na ovu temu! U tim popodnevima, nerijetko nam se čini da je vrijeme nadohvat ruke. Vrijeme, ta tekuća neuhvatljiva vucibatina u nama, postane nam tako bliska kao naša ujna iz djetinstva što je pekla omiljene kolače. Takva popodneva s tom i takvom slikom pred našim očima prozvao sam vječnima. Čovjek nije čovjek ako ne osjeti nešto mitsko u tom prizoru, poriv za smiješkom u tišini i obvezom da ne hoda „mali ispod zvijezda“. Pod njim mogu marširati gorde vojske, plamtjeti užasni požari, pred smrtonosnim bujicama popuštati brane - prizor oblaka i zraka sunca ostaje uvijek isti. Takvom jednom popodnevu i danas sam bio svjedokom. Nije bitno gdje sam točno bio. Reći ću na platformi vremena podignutoj za promatranje takvih prizora. U tom trenutku mnogo toga čovjeku postane jasno, rasvijetli se poput tih, ni tako bliskih ni tako dalekih, krajeva u čudesnom prizoru vječnog popodneva.
Kako to da je prizor vječnog popodneva danas, prije 20 godina, ali i prije tisuća godina ostao nepromijenjen? Zar nam na ovaj način priroda ne govori samo o jednoj istini o ovome svijetu, istini o njegovoj nepromijenjivosti u svojoj biti, a promijenjivosti tek u nevažnom obliku? Drugim riječima, da smisao života posjeduje samo estetsku vrijednost. Uvijek igrati na istu kartu, kartu da ništa ne možemo uprskati svojim postojanjem, osim u tom estetkom smislu – da ne budemo Bogu lijepi. A s druge strane da se to „biti lijep“ najmanje tiče našeg izgleda. Dapače, sva ljepota života skrivena je u načinu njegova življenja. Eto, sve mi to govori jedno ovakvo vječno popodne. Zbog njega smo zaneseni te ne čujemo što nam onaj pokraj nas u šetnji zbori. U mom slučaju žena zove da pripazim na dijete dok ona sebi ode pogledat' nove cipele.
Stojim i promatram, oblaci iznad moje glave komešaju se, još malo i tvorit će neki sasvim drugi oblik i konstelacija koju ovdje opisah i prozvah vječnim popodnevom u trenu će nestat', ali se i vratit' drugi dan neizmijenjena u svojoj biti. Možda ću tada već biti star, a moje dijete odrastao muškarac, možda će moja žena i tad se u potragu za cipelama dat', ali ja ću svejedno znat' da se ništa promijenilo nije i da vječno popodne na nebu baš vječno caruje!
