Imati 87 godina

ožujak, 2008

Usnio sam strašan san: da imam ravno 87 godina. Takva spoznaja, sama za sebe, možda i nije tako strašna, da me u snu, uz godine, nije dopala i ona druga - kasna spoznaja - o tome „kako treba živjeti na ovoj ubogoj planeti“. U snu me je snašla tako čista i jasna mudrost kako provoditi svoj život, kako podnositi vrijeme, da i sada ne mogu prežaliti to osjećanje u sebi. Naravno, otežavajuću okolnost predstavljala je činjenica da mojih „87 ljeta“ ne predstavlja garanciju za neko dugotrajno konzumiranje ove vrhunaravne sreće.
O samoj mudrosti, ovako budan, nažalost nisam u stanju bilo što reći. Možda samo to da me je cijelog prožela, i da mi je u jednom jedinom trenutku sve postalo jasno; da su u meni nestale sve nedoumice, očajanja i suspregnutosti, kao da mi je kakav moćni mehanizam zaposjeo tijelo i počeo upravljati njime, naprosto, bio sam toliko siguran u sebe da sam točno znao što trebam činiti „odsad pa nadalje“ u svakom trenutku svog vremena; od toga s čim se baviti i što postati, pa sve do toga s kim se družiti, a s kim, prema potrebi, neprijateljevati. Recimo, i zašto često svirati i u dobrom raspoloženju čak i zapjevati a zašto, recimo, ne gledati televiziju. Shvaćate, u jednoj mudrosti bile su obuhvaćene sve one sitne mudrolije kojima se život obavija kako nam prolaze godine. I s tom i takvom mudrošću, eto, dolazi otriježnjenje da punim osamdeset sedmu.

Sjećam se i svog pogleda u ogledalu. Začudo, bio sam to isti ja, ovaj s trideset i nekom, međutim, s druge strane san me neumoljivo uvjeravao da sam starac, koji se, istina, iznenađujuće dobro drži za svoje godine, ali da mi to ništa ne znači i da me ne treba uzimati previše ozbiljno. I to što sam toliko siguran u sebe, da je to zapravo posljedica one staračke sigurnosti ravne drskosti djeteta te da zaista ne mogu ništa učiniti u „zaustavljanju svoga života“. Još kojih 5-6 godina, matori, i kraj. Nakratko, u mislima mi proleti slika Stevana Dedijera, koji je u devedesetoj letio paraglajdingom iznad Dubrovnika, a onda za dvije godine, bez nekog zamijećenog šoka njegovih najbližih, već bio pokojni. Ništa čovjeku ne znači kad se dobro osjeća s 87 godina.
I tako, i pored božje mudrosti, nelagoda je u meni rasla. Na koncu, u panici, počeo sam se pipati po licu, po kosi, ne vjerujući u svoju starost te se na kraju i grozničavo probudim.
Mislim da ću se još dugo sjećati trenutka buđenja; kako mi je u misli polako nadolazila opuštajuća spoznaja da zapravo imam 37, a ne 87 godina, s druge strane iz mene je isparavalo nikada prežaljeno stanje svevišnje mudrosti. Za koji ću trenutak biti budni tridesetsedmogodišnjak, kojeg će uskoro opet početi mučiti odgovor na samo jedno pitanje: kako treba provoditi dane na ovoj ubogoj planeti...

Vječno popodne

ožujak, 2008

Ima onih „lijenih“ popodneva u kojima naoko mrki oblaci prekriju sunce i u kojima se svaka budala na osnovi pogleda u nebo spremna kladit' na kišu, međutim, u kojima ne samo da ne bude kiše, nego i sunce na čudnovat način uskoro u pomućenoj mrklini probije neke svoje rupe te osvjetli, nama odavde, ni tako bliske, ni tako daleke krajeve. I tako, s ove distance, u poziciji smo tek promatrati magičan sunčev trak koji se pod nekim kutem strmoglavljuje u zemlju, obasjavajući nekog drugog i „negdje tamo“. Koliko razglednica, koliko slika postoji na ovu temu! U tim popodnevima, nerijetko nam se čini da je vrijeme nadohvat ruke. Vrijeme, ta tekuća neuhvatljiva vucibatina u nama, postane nam tako bliska kao naša ujna iz djetinstva što je pekla omiljene kolače. Takva popodneva s tom i takvom slikom pred našim očima prozvao sam vječnima. Čovjek nije čovjek ako ne osjeti nešto mitsko u tom prizoru, poriv za smiješkom u tišini i obvezom da ne hoda „mali ispod zvijezda“. Pod njim mogu marširati gorde vojske, plamtjeti užasni požari, pred smrtonosnim bujicama popuštati brane - prizor oblaka i zraka sunca ostaje uvijek isti. Takvom jednom popodnevu i danas sam bio svjedokom. Nije bitno gdje sam točno bio. Reći ću na platformi vremena podignutoj za promatranje takvih prizora. U tom trenutku mnogo toga čovjeku postane jasno, rasvijetli se poput tih, ni tako bliskih ni tako dalekih, krajeva u čudesnom prizoru vječnog popodneva.
Kako to da je prizor vječnog popodneva danas, prije 20 godina, ali i prije tisuća godina ostao nepromijenjen? Zar nam na ovaj način priroda ne govori samo o jednoj istini o ovome svijetu, istini o njegovoj nepromijenjivosti u svojoj biti, a promijenjivosti tek u nevažnom obliku? Drugim riječima, da smisao života posjeduje samo estetsku vrijednost. Uvijek igrati na istu kartu, kartu da ništa ne možemo uprskati svojim postojanjem, osim u tom estetkom smislu – da ne budemo Bogu lijepi. A s druge strane da se to „biti lijep“ najmanje tiče našeg izgleda. Dapače, sva ljepota života skrivena je u načinu njegova življenja. Eto, sve mi to govori jedno ovakvo vječno popodne. Zbog njega smo zaneseni te ne čujemo što nam onaj pokraj nas u šetnji zbori. U mom slučaju žena zove da pripazim na dijete dok ona sebi ode pogledat' nove cipele.
Stojim i promatram, oblaci iznad moje glave komešaju se, još malo i tvorit će neki sasvim drugi oblik i konstelacija koju ovdje opisah i prozvah vječnim popodnevom u trenu će nestat', ali se i vratit' drugi dan neizmijenjena u svojoj biti. Možda ću tada već biti star, a moje dijete odrastao muškarac, možda će moja žena i tad se u potragu za cipelama dat', ali ja ću svejedno znat' da se ništa promijenilo nije i da vječno popodne na nebu baš vječno caruje!

Zašto volim Michaela Palina

veljača, 2008

Petak je uvečer i s ugodnim iznenađenjem na televiziji otkrivam poznato lice. Bivši montipajtonovac u ulozi putopisca – sigurno već znate, Michael Palin. Brzo razaznajem: dokumentarac govori o Bugarskoj i Turskoj. Nije slučajno da je jedan od vrhunskih svjetskih putopisaca odabrao upravo ove zemlje za odredišta svog novog serijala. Bugaska je upravo ušla, a za Tursku se očekuje da će ući u EU. Njihova je egzotika tako različita od zapadnoeuropskog poimanja života da gotovo bode oči. Majstor putopisa to ne skriva, ali stoji na strani poznate postmodernističke krilatice: Različitosti nas osnažuju. U jednom trenutku u nekoj turskoj zabiti pronalazi nekog Nijemca. Nijemac živi u tradicionalnoj seoskoj spilji sa ženom iz Turske. Michael se smješka dok im upućuje pitanja, prvo njemu, a onda i njegovoj ženi:
- Kako ste dogurali do toga da živite u jednoj spilji negdje u turskoj zabiti? (obratiti pažnju na ovo „dogurali“ )
- Što kažu ovdašnji ljudi na to da je vaš suprug iz zapadne Europe odlučio doći ovdje i živjeti u nastambi koju mnogi ovdje polako napuštaju? (ne pita nju što ona kaže na to, već što misli da „ovdašnji ljudi“ misle o postupku njenog supruga )
Vrhunski putopisac s dva duhovita pitanja, na koja sam se slatko nasmijao, opravdava sve moje investicije na njegove DVD-e, koje sam pokupovao u specijaliziranim trgovinama, tržnicama, supermarketima i gdje sve ne. I ne samo to; probudio je u meni želju da ponovno u ruke uzmem kameru...

Snovi i sanjanje

veljača, 2008

Sanjamo cijeli život. Sanjamo po noći, u krevetu, ali i preko dana, dok smo budni; dnevni snovi sa sobom nose neke druge konotacije. Preko dana sanjamo najčešće o tome kako ćemo jednom i negdje ostvariti svoj san, a tu se zapravo misli na neku želju. Balašević u jednoj svojoj pjesmi kaže da je najbolje kad se uz neostvarene snove ostari, da su ti snovi nešto najvrijednije što imamo, da je u tom slučaju čovjek uzeo najviše od života, a s druge strane - zadržao vedrinu i zadobio spokoj. Neobično. Dok smo mladi svojski se trudimo ostvariti svoje snove, a kad osjetimo prvi povjetarac jeseni života ustuknemo te nastojimo, što više možemo, tek očuvati svoje snove. A tad oni nerijetko postaju još luđi i neispunjiviji. A u onim slučajevima kad nam se želje, odnosno snovi, nenadano ispune, a to se redovito događa „čovjeku u godinama“, ubrzo s gorčinom u glasu, drugima ćemo dosađivati riječima: „Znaš, ako ti se Bog hoće osvetiti, ispuni ti želju“.

Meni se često dogodi da sanjam neki drugi život. Sanjam da živim u nekom drugom gradu, uz neku drugu ženu, da obavljam neki drugi posao. I ja ću s tim svojim snom najvjerojatnije ostarjeti. Ali, to onda valjda povlači onu vedrinu i spokoj. Oh, te naivne, lahke kao perce, duhovne dušice; njima stvarno ne treba mnogo. Njima je izgleda dovoljno neprestano sanjariti, bez potrebe da im se snovi ostvare. Tko onda ne bi imao za prijatelje te šašave, zanesene likove koji su slobodnim duhovima, kako kaže Nietzsche, onaj uvijek dobrodošao „vrt sa zlatnom ogradom“, na koji nikad ne treba zaboraviti.
Slobodan duh ili tek sanjar, oduvijek se to pitam.

Čovjek riječi

veljača, 2008

Kako kod sebe opravdati neredovito pisanje? To ti je kad pošteno zarađujem za život i ne stižem obaviti jednu takvu bedastoću poput pisanja novog posta za blog. Međutim, sva sreća da sam drugačije odlučio, kako u pogledu svoga života, tako i u pogledu pisanja novog posta za blog. Odlučio sam da ću imati vremena za pisanje, jer sam duboko u sebi - čovjek riječi.

Riječi su čarobne, u njima je moja snaga pa i onda kad su prijetvorne, lažne, kad sliče riječima nekog drugog. Napisane riječi su ''papirnati'' ja, tu više ne dvojim, a uskoro ću vjerujem ispisivati samo sebe, a ne neka druga bića koja me zadivljuju svojom sposobnošću da izraze sebe nekim drugim, svojim riječima. Početna sklonost oponašanju vječna je osobina čovjeka riječi.

Dugo je vremena moralo proći da bih shvatio kako svaki čovjek posjeduje svoje riječi. Netko sa svojim riječima i stilom bude zanimljiv drugima, netko ne. Oni nezanimljivi tu činjenicu nastoje ignorirati ili šutnjom ili uporabom tuđih riječi. Moj savjet je: suzdržite se od tuđih riječi, makar po cijenu šutnje, vi istinski ljubitelji riječi. Ne zborite i ne pišite kao netko drugi, trudite se makar prepoznati da to činite.

„Na početku bijaše Riječ“ stoji na početku Evanđelja po Ivanu - ni nebo, ni tama, ni bezdan, već Riječ. Tajnovitost tog mjesta u Bibliji nadilazi sva druga. Druge zagonetke, dvosmislenosti i nedorečenosti padaju u njegovu sjenu. Njima Biblija upućuje na sebe samu; ona je Bog i Objava u isto vrijeme. Riječ doista „bijaše“ Prva.
Nije onda za čuditi što su se filozofi 15-ak stoljeća kasnije, kroz lik njemačkog filozofa Jurgena Habermasa, kolektivno stopili u čuvenom zaključku o bitku: „bitak koji se može razumijeti je jezik“; za poetu to je oduvijek bila Riječ. Ništa ne postoji izvan ovog teksta, još je svojevremeno vikao slavni Derrida, a vojske poststrukturalista mu krčile put. I onda je došlo 21. stoljeće u kojem su, na opće čuđenje, i stvarnost i misao preživjeli, a u sredini kao most ostala je- riječ.

Međutim, nije moje da na ovakav način deklamiram o riječima, da ih usustavljujem i proglašavam jezikom, ne. Moje je da ih pišem i izgovaram, ne znam što je opojnije od tog dvoga. Da li brzati u govoru, nizati rječničke konstrukcije, koje mi poput paljenja i gašenja svjetiljki struje mozgom, uvjeren u njihovu zanimljivost i originalnost pred sugovornikom, ili ih onako „crtati“ tastaturom, „crtati“ zgrčenim prstima i njihove obrise loviti pogledom po ekranu? I jedno i drugo čine me s razlogom rođenim, barem pod ovim suncem.

Pazite... riječi. O njima je ovaj post. Tko osjeti da ga pogađaju poput Kupidonovih strelica, da su poput ljubavnih poruka o ovome svijetu, tko je opijen njihovim izgovorom, izgledom, bitkom i ponašanjem, dakle zvukom, sintaksom, semantikom i gramatikom, taj je čovjek riječi, on kroz njih dolazi do sebe, kao da je sazdan od njih. A tko, s druge strane, samo mrmlja u bradu i teško mu je govoriti, kako pred sobom tako i pred drugima, tko u riječima poima tek istinu, laž ili naredbu, taj je riječima šutnja ili prazan list papira. I samim tim izgubljen za ovaj post. Ali i ne samo za nj...

Međutim, vrijeme je praznine. Ne govori se i ne piše mnogo. Takvo je vrijeme. Ali, možda da malo bolje naćulimo uši, jer ta tišina kojom danas odiše svijet, nije li, zapravo, sastavljena od brujanja milijuna naših usamljenih glasova koji pokušavaju nadglasati jedan drugoga? Zapravo i piše se i govori više nego ikad. Da, i to u vjetar. Vojske govornika ponavljaju izrečeno, vojske pisaca napisano. Bit će stoga da je Bog napravio sjajnu stvar: kad danas samo oponašamo već viđeno, kad nemamo više svojih riječi u govoru i pismu, neka nam onda ovo vrijeme bude prolaznije od bilo kojeg drugog. Bijaše to Božja riječ.

Kruh i voda... i fotografije

siječanj, 2008

Čudo je htjelo da upoznam Magaskawee. Za ovaj post dopustila je da se povežem na njene fotke s Flikra. Tko ne zna Magaskawee ili nije vidio njene fotke na Flikru, evo link! Za Magaskawee sjetno tvrdim da je primjer onog umjetnika koji treba samo kruh, vodu i svoju umjetnost...

Promatram je. Zadnjih dana sve češće drži fotoaparat u rukama, svoj Olympus 8080. To više nije samo hobi koji upražnjava u pauzama posla, ili ona prosječna sklonost umjetničkom koja se javlja kod zanimljivog mladog svijeta diljem Europe. Sad je to postala potreba, neumitnost koja ju svaki dan nagoni sve češće slikati, uzimati prirodi mjeru, ali samo na onaj način koji ona sama nosi duboko u sebi.

Promatram njene fotke u popularnoj Web 2.0 aplikaciji. Ne, ne vidim predjele i prostranstva svijeta kojima smo okruženi, ne vidim ništa što bih prepoznao, barem ne na prvoj virtualnoj stranici njenog malog „fotocarstva“, tek njegove čudesne detalje kojih u stvarnosti nisam svjestan. Teksture, pruge, linije i djeliće rastočene prirode koji mogu biti dijelovima kako nekog ljudskog lica tako i kamena. Ponavljanje svemirske teme, repliku prve stanice univerzuma od koje je nastao svijet.

Na drugoj, pak, stranici ipak zatječem prirodu u svom prepoznatljivom obliku. Portrete ljudi, govornike dosadnih konferencija, suncem obasjana pročelja crkvenih građevina te plave - nebo i more u tisuću nijansi. Nije se Magaskawee na svojim fotografijama još odrekla uobičajenog pogleda na ovaj svijet, ali vjerujem, uskoro hoće. Njeno ju oko navodi da stvari svaki put vidi drugačije. Slutim da ju mami u onaj potprostor detalja u kojem i najmanja stvar postaje univerzum njenog umjetničkog izraza.

Gledam ju dok slika lampu s prigušenim svjetlom. Dugo se namješta. Koljenom puzi po podu dok ju konobar, koji nam nosi piće, pokušava nespretno zaobići. Nije ju briga. Sad fotografira i sva je u tome. Kažem joj da ću ju jednom fotografirati dok fotografira; njenu sliku utonoća, koncentracije na konačni uspjeh, također vrijedi zabilježiti.

Međutim, kod mene je još uvijek tako, ljudima svašta kažem da ću učiniti, tek ponekad to i ostvarim. Još ju nisam fotografirao u tom položaju, ma koliko žarko želio.

Ubrzo sam shvatio da Magaskawee i ja konzumiramo život na potpuno različite načine. Ona, dijete interneta, s linux naljepnicama poljepljenim na svom laptopu, s nehajno preko ramena prebačenim pletenim torbicama koje je sama isplela, remenima intezivnih boja oko struka i srebrenim prstenjem po rukama, simbol je opuštenosti i slobodnog pogleda na svijet. S druge strane, ja, vječito talentirani momak iz provincije, talentiran za sve što vrlo lako prelazi u „za ništa“, a koji je sada gotovo spreman priznati da je pogriješio kad se odlučio baviti računalima; ja sam nervčik koji pati i od male naznake loše savjesti. S praktične strane to stoji još i gore. Po pitanju hrane razlikujemo se kao dva različita geografska podneblja. Za ručkom, gledam, u njenom tanjuru veselo se gurkaju tikvica i rotkvica, te nekakav, za mene, neugledan rižoto i brdašca salate; za to vrijeme, u mom se cijedi mast s vruće slanine koju uzalud pokušavam prikriti zbrda-zdola nabacanom rižom od njenog pogleda.

Ali i takvi, „praktično-različiti“, po pitanju duha, duhovnosti, osjećanja svijeta, kako god hoćete - Magaskawee i ja smo na istim valnim duljinama. Kad bi poželjeli, lako bi se mislima mogli ispreplesti.

Možda neće razumijeti ovaj tekst, možda ni ja neću razumijeti neku njenu sliku, uostalom, umjetnost je samo osjećaj za nešto u ovome svijetu, netko slika, netko piše, ali točka s koje promatramo svijet, s koje nastaje naša potreba da to nešto činimo u svijetu – istovjetna je. Magaskawee bi se barem s tim sigurno već složila.

Nikad ne umrijeti

siječanj, 2008

Smrt nikoga ne zaobilazi. Od trenutno šest milijardi ljudi na zemaljskoj kugli, nikoga neće zaboraviti, svih će se sjetiti. Jedno sam vrijeme drugačije razmišljao: mene će ipak zaboraviti. Ta nemoguće je da umrem. Sve što sam ikada vidio i čuo i sve što znam prošlo je kroz mene. I činjenice tipa da je svemir beskonačan, kao i ta neumitnost da se jednog dana mora mrijeti. Ali, tako je to uredio život - o smrti ne mislimo, nju ponajprije ignoriramo.

Ne bojim se smrti i ovo nije žalopojka na našu konačnost, više bih želio uzeti smrt kao fenomen koji upravlja ostatkom našeg života. Tako o smrti zbore filozofi. Nevjerojatna je upravo ta činjenica da sve što osjećamo ili znamo o svijetu koji nas okružuje, dolazi iz nas i prolazi kroz nas. A kad nas jednog dana ne bude ta će osjećanja i znanja bespovratno propasti. Ali, to je upravo paradoks života i smrti.

Ne, ne vjerujem da ću umrjeti. Sve moje će ostati, i ove misli u glavi i pogled i uzdah. I bez obzira što se osjećam umorno i katkad promašeno, vjerujem da ću preživjeti. Dok je ove sive riječi na bijeloj podlozi, preživljavam.

Nisam li upravo na drugi način rekao da pisati znači živjeti, nikad ne umrijeti.