Ne zadržavati se na dosadnim temama

srpanj, 2008

Slika posjeta prijatelju-slikaru. Moj prijatelj-slikar jedan je od onih umjetnika koji stvaraju u tišini, koji imaju prokletu potrebu svaki dan nešto stvoriti, ali ne i to podijeliti s drugima. No, možda mi to samo tako izgleda. Možda i njega kao i svakog drugog danas pritajeno muči bauk populizma, ali kojeg na kraju svakog dana uspješno prignječi svojom papučom. U svakom slučaju, došao sam s namjerom da ga nagovorim da održi jednu izložbu-predavanje u gradu u kojem danas živim.

Ušli smo u njegov mali atelje u potkrovlju. Na svakom koraku kantice, četke i kistovi; mrlje i šare po zidovima; i platna s nemirnim bojama. Po običaju, znao sam da ga neću uspijeti dugo zadržati na dosadnim temama i da će čim prije pokušati izložiti ono što mu je trenutno u glavi, u mislima, kao i svaki umjetnik. Petnaest minuta ipak uspijevam: pričamo o tome što je naslikao, kakva je situacija s nekim ljudima s kojima dijelimo ista duhovna nastojanja...; možda još koja rečenica o tome kako su i što nam rade žena i djeca i tu onda, po običaju, nastupa prekid, skliznuće u bitno drugačiji razgovor, razgovor o duhovnom, u prvom redu o umjetnosti. U tim trenucima, znao sam što slijedi: izlijev njegovog toka misli u našu konverzaciju koji će se dogoditi po uzoru na proljetnu nabujalu rijeku koja odjednom preko noći naraste i sve bez izuzetka poplavi. Ništa ga više u tome ne može spriječiti. Obično je to išlo ovako: prvo bi pogledao u mene, onako iznenađeno, kao da se čudi da sam tu; s druge strane, izgledao bi kao da se baš u tom trenutku otrgao iz naručja žene koja ga je tiho i uporno nagovarala da ne odlazi na to mitsko putovanje na kojem će ubiti još jednog tigrastog zmaja već da ostane s njom mirno provoditi dane, a zatim bi, uspravljen u stolcu, započeo:

- To je kao kod ... (na ovom mjestu bi obično spomenuo autoritet kojeg je tih dana proučavao) ...Piccasa, on je o tom ISTOM govorio... Umjetnik se mora izdići iznad svoga Ja da bi ikad išta napravio. Sve ostalo je taština. Ti si, Augustine, pisao o Zijahu na taj način... – osvrnuo se oko sebe jer je postalo očigledno da mu riječi više nisu dovoljne kako bi se izrazio.

Uskoro, ruka mu dohvati maleni notes sa stola kojeg je otvorio po sredini.
- Gledaj – spremao se početi crtati da bi mi objasnio tok svojih misli – Tu se mi svi spuštamo, to je put u bezdan, u pakao, o tome i samo o tome svi govore. Moraš napustiti sve, moraš biti na to spreman – povukao je liniju odozgo prema dolje, a onda je naglo presjekao s drugom vodoravnom koja je trebala označavati dno pakla o kojem je pričao.
- I kada si sada tu, na dnu, u ništavilu, u ničemu, tada se događa inicijacija; izlaziš iz sebe – povukao je malu crticu lijevo od vertikalne linije, tik iznad „linije pakla“ i zatim se zaputio novom vertikalnom linijom natrag, gore. – Izlaziš, vraćaš se natrag, ali sada drugačiji, vidiš sebe pored sebe, ali to nisi više isti ti. Međutim, tek sad... – tu je podigao svečano očima – tek sada možeš činiti ono što si na početku htio, otići u rat, naslikati Mona Lisu, napisati roman, bilo što... To je to kretanje svijeta, nema ništa izvan toga što je vrijedno.

S pritajenim oduševljenjem gledao sam prijatelja. To je to. Zato se družimo. I svaki put tako, uvijek nešto iz razgovora ostane u nama, iako to možda više nećemo spominjati. Ne zadržavati se na dosadnim temema; boriti se protiv ispraznosti vremena – i ovo je jedan način. (Svakako, na vrijeme ću vam najaviti njegovu izložbu-predavanje u gradu u kojem živim).

Jedini lijek (o nastupu Zijaha Sokolovića)

srpanj, 2008

Zijah Sokolović u tvom gradu! To se ne smije propustiti. Iako umoran i neispavan odlučujem da ću ovoga puta mirne duše ženu i dijete ostaviti kod kuće a ja se otisnuti s druge strane rijeke do stare Barutane gdje će se održati predstava koju režira i u kojoj glumi ovaj kazališni doajen. To mi je potrebno kao lijek. Vidjeti Zijaha kao da je on onaj trgovac svakovrsnim čudotvornim napicima koji obilazi sela i iscjeljuje ljude kao u spotu Michaela Jacksona i Paula McCartneya za pjesmu „Say, Say, Say“, a kojeg se danas vjerojatno nitko ne sjeća. Moja bolest teže je psihičke prirode. Začepljeni su mi svi komunikacijski kanali sa svijetom. U duhu sam postao stranac u svome gradu. Treba samo pročitati moja zadnja dva posta, o čemu pišem, pa da čovjek vidi u kakvo sam stanje dospio. Ali, danas imam lijek – Zijah je lijek.

Stojim u gužvi pred vratima Barutane. Čavrljam neobvezno s poznanikom i nekim starijim parom koji zasigurno poznaju Sokolovićev rad od ranije. U to me uvjerava žena koja niže same hvalospjeve. Da, danas je u Beču, ali Zijah je Zijah, njegove monodrame su joj osobito drage. Ja govorim nešto o prostoru Barutane. Izmijenio se. Prije rata bio je drukčiji. Prošle godine su ga poharali Exitovci svojim nastupom, ponosno deklamiram kao da sam osobno režirao predstave.
- Exit je mrak – potvrđuje i moj poznanik.

Malo zatim, otvaraju vrata i rulja navali kao da ulazi na stadion. Bio sam među zadnjima koje su pustili. Nakon smirivanja stampeda dopalo me mjesto pokraj snimateljice jednog dnevnog lista. Ispričala se što će se morati ustajati zbog fotografiranja. Tako smo počeli kratki razgovor. Gužva je na ovom ljetu kulture, strašna gužva. Predstave su besplatne i to narod privuče. Osim vlastite praznine koju moraju svako malo osjetiti kao pripadnici novopečenog kapitalističkog društva te jednoličnog načina života kojeg uslijed toga vode, besplatnost događaja glavni je razlog za doborovoljno prosvjećivanje.

Uskoro, svjetla se gase i evo Zijaha i Olge, partnerice mu u drami - jednočinki. Početak više nego konfuzan. Publika još uvijek škripi svojm stolicama, fotoreporteri škljocaju, čovjek s kamerom na stalku pokušava se probiti do scene gurkajući sve oko sebe. Pomislim kako svaki dramski komad koji sam gledao u posljednje vrijeme započne vrlo neuvjerljivo i dosadno upravo iz razloga što valjda vodi računa o tim momentima nespremnosti publike i škljocanja novinarskih fotografskih aparata. Što se tiče ovog dramskog komada zamišljen je tako da se Zijah i Olga na početku uglavnom zbunjeno gledaju. Osim što se nalazi u poslovnom odijelu s kravatom koje mu odlično stoji, ništa me posebno ne impresionira. Svaki put u tim trenucima posumnjam je li dobro što sam uopće došao.

Tek malo po malo, i toga najčešće ne budem svijestan, kad se radnja lagano odmota i kad shvatimo koga zapravo predstavljaju glumci, počinjemo uživati u predstavi. Postoji scena u kojoj 12 minuta Zijah samo stoji, ne progovara i sluša svoju primadonu koja mu razlaže svoj odnos s njim, potanko, kroz opis događaja iz prošlosti. Kad se trgne i protrči prostorom između publike, kad povisi svoj glas, Zijah počinje djelovati moćno. U tim trenucima kao da započne njegova glumačka čarolija. Uskoro, mogao sam doživjeti da se cijelim tijelom naježim kad naiđe kakva afektivna scena. Toliko dobro glumi da vam se čini da uopće ne glumi. Za glumački poziv čovjek mora biti predodređen. Kako predstava ide svom kraju, ja se sve više ježim. Vidim prijatelja iz prvog reda gdje se okreće prema meni i gestikulira rukama da je fantastičan.

Dirljiva je to priča o odnosu starijeg muškarca i dvanaestogodišnjakinje kojima se dogodila prava ljubav, a koji se ponovo susreću kad je ona odrasla djevojka, ali uslijed neprihvatljivih početnih uvjeta s obzirom na društvene konvencije priča ne može a ne biti tragična. Međutim, tragedija se već dogodila, spavao je s njom, uhvatili su ih, on je osuđen, te je određen broj godina odležao u zatvoru. Danas su najprije spremni osuđivati se međusobno za to što se dogodilo, ali malo pomalo lijepe uspomene ih navedu da ponovno pokušaju. Zadnja scena ostavlja gledatalja u nedoumici. Njemu se, konačno, ipak više ne diže na nju, da, ali, je li iz razloga što je ipak grozomorni pedofil što je u dobrom dijelu predstave poricao, ili što se prava ljubav jednostavno više ne može ponoviti? Svako pristojno umjetničko djelo zna da ne smije do kraja nikad izreći svoju istinu pa tako to ni ovo ne čini.

Ali, u toj zadnjoj sceni kada Zijah krikne ono „NISAM!“ (u kojoj svojim krajnjim snagama odriče da je pedofil) čovjeka naprosto hvata jeza po cijelom tijelu, a hladni srsi prolaze kralježnicom. To je trenutak katarze, oslobođenja. To „NISAM!“ (kriv) kao da je izišlo iz konteksta samog dramskog teksta te se počelo odnositi na odricanje od krivnje u ime čitavog ljudskog roda zato što smo uopće živi, što ubijamo životinje i njima se hranimo, što smo takvi kakvi smo, što ne možemo biti nekrivi i što nam je to odricanje od krivnje, na kraju krajeva i lagano dodijalo. Konačno, taj Zijahov krik učinio je i ono što sam potajno priželjkivao - pročepio je moje začepljene duševne kanale te sam se osjećao kao da sam ponovno prodisao, sjetio se tko sam i da na ovom svijetu ne trošim džaba toplu vodu. Hvala ti, zato Zijah, za tu katarzu koju si mi udijelio.

Nakon predstave, izišao sam u noć, a mojom nutrinom kolale su druge energije, mojim venama potekla je krv za koju bih volio da uvijek teče. Grad i noć su mi se učinili lijepim. Sve je u tim otvorenim kanalima prema svijetu i Tvom stvaralačkom duhu. Znao sam da ću iza svega napisati ovaj tekst i to sve potvrditi. Više nije bilo straha da ću potonuti u nekakvo egocentrično mistično. Od sada, dušama poput moje, preporučam umjetničko, svake vrste, kao jedini lijek.

Beba i Linux

srpanj, 2008

Ovih dana dopalo me čuvati malog miša i podizati novi Linux sustav na računalu. Kako je to izgledalo? Bolje ne pitajte. Miš spi u svom krevetiću dok se na prstima iskradam iz spavaće sobe da se ne bi probudio. Miš je naše malo 10-mjesečno čedo kojeg zovemo miš, jer je baš miš, ali to je teško objasniti riječima, a i nije tema ovog teksta.
Evo me za računalom. Palim ga nestrpljivom rukom i pokrećem instalaciju. „Dobro došli u instalacijski postupak Debian sustava...“ - nešto takvo pisalo je na ekranu. Pretpostavljam da će sada na red doći ono „next“, „next“, „next“ međutim, svako malo me instalacijski postupak pita nešto, te postav tipkovnice, te jezik, a evo ga, na red dolazi i particioniranje diska. Hm, da vidimo... točka montiranja, primarna particija, swap, što bi to sve bilo? Češkam se iza uha. U istom trenutku u kojem sam zaključio da će mi trebati dodatne upute – beba se probudila. Popratila je to s nekoliko demonstracijskih krikova tipa „Uhh“ i „Ahh“ koje čujem iz spavaće sobe. Uletim u spavaću sobu i priskočim krevetiću. Evo je! Okice gledaju naspavano, a ustašca se smijulje. Ma lako ću ja s tobom danas mišiću iako ti nema mame, bezrazložno pomislim.
Uskoro se miš zadovoljno ljuljao u mom krilu nakon iskapljene bočice s hranom. Pokazuje naznake ka puzanju te ga spustim... I zaista dijete otpuže u smjeru kuhinje... Na brzinu se vratim računalu, utipkam u Google „install debian linux“, a Google mi vrati 1060 rezultata samo na hrvatskom jeziku... gledam rezultate tri mili sekunde, „ma neće se to meni dati istraživati“, pomislim i vratim se na samo particioniranje diska te krenem s pokušajima. „Automatsko particioniranje, samo za novake“ piše na ekranu i ja kliknem. U tom trenutku osjetim da me nešto dira oko nogu. Pa tko bi drugi bio nego mali miško koji se sada tu smjestio i igrao s mojim stolcem na kotačiće. Samo tu budi... Uh, evo nove poruke:“ Particioniranje nije uspjelo jer imate više primarnih particija na disku od dopuštenih“. Idemo ponovno. Odozdo se čuje „Uhh“ i Ahh“. Odabrat ću neke druge opcije. Da, ali prvo moram obrisati postojeće particije. I u tom trenutku – miš se ukaki. Bio je točno ispod mene te je bilo lako osjetiti neugodan miris u nosnicama. „Idemo bebo na presvlačenje“, rekoh joj i opet nekako na brzinu i na svježinu napravim ja to – dijete presvučem uz škakljikanje i zasmijavanje i sve što ide u tim prilikama. Po završetku presvlačenja, beba se okrenu na trbuh i otpuže u nekom svom smjeru. Ja se vratim računalu. Sad ili nikad i evo poruke: „Završi particioniranje i zapiši promjene na disk“. Uspio sam. Krenula je instalacija datoteka. Sad bih se kao trebao zavaliti u sjedalicu i pričekati dok automatski postupak instalacije sve to lijepo ne dovrši... Ma idem vidjeti što radi mali miško... a di je? Uh, bit će u kupaonici; malo čudo svojim roditeljima otpuzalo je u kupaonicu. Njegovo „Uhh“ i „Ahh“ čuli su se sada s ehom.
- Pa šta ti tu radiš? – rekoh kroz osmijeh svome čedu na podnim pločicama kupaonice.
A čedo je upravo bilo zabavljeno izvlačenjem praškova za pranje rublja iz jednog kuta kupaonice spremajući se prevrnuti ih. Stigao sam u pravi čas. Uzeh dijete u naručje. „Idemo se mi malo igrati“. Igra prebacivanja stvari iz jedne kutije u drugu uvijek pali. Sjeli smo u fotelju i miš kreće s prebacivanjem. Okom okrznem ekran iza sebe na kojem piše „installing 47%...“ Igramo se, igramo, bit će ovo u redu, mislim se...
Nakon nekog vremena postupak instalicije je završio. Na ekranu piše: „Možete sada resetirati računalo i pokrenuti svoj novi Debian sustav...“. Iz fotelje htjedoh vratiti miša na pod, međutim, miš ovoga puta neće. Zader'o se kratko, ali odriješito i to je bilo dovoljno da ga moram uzeti u naručje i odnijeti do stola s računalima. S mišem u naručju pritisnem gumb restart. Vrtimo se na stolcu dok čekamo da novi sustav zaživi na ekranu. Evo ga, podiže se. Ali i miš se propinje, htio bi nešto dohvatiti sa stola; moj računalni stol mu se sigurno činio osobito zanimljivim mjestom s različitim egzotičnim stvarima o kojima ništa nije znao, a htio bi, najčešće stavljanjem svih tih stvari u svoja usta. Uvalim mu kućište mobilnog diska kako bi se primirio. Avaj! Na ekranu se pojavio samo promptni crni zaslon s pozivom na logiranje. A gdje je grafičko sučelje? Uh, uh, uh, preko miša se nekako uspijem logirati, ali dok sam tipkao naredbu „apt-get update“ miš lupi ručicom po tipkovnici te sam morao obustaviti potragu za izgubljenim sučeljem. Sad nosaj miša, nema druge. Postajem sve nervozniji. Kao da bi spavao? Š-ššš-š-ššš... da vidimo, glavica mu klonula na moje rame... hm, možda uspije? Međutim, čim smo prošli nekoliko koraka, evo ga, trgnuo se miš i opet smo na početku. Kaže:
- Aj-aj-aj-aj-aj
Kažem i ja:
- Aj-aj-aj-aj-aj
Opet pokušam sjesti za računalo. E sada se miško već nevoljko isteže. Ne želi da sjedim, već da ga nosam. Joj, a ja bih samo vidio što je s ovim! Računala znaju izludjeti čovjeka baš kao i mala djeca – kada „ne slušaju“. A ja se prihvatio obaju ''slučaja''. Uh!
Tog dana, naravno, nisam uspio ništa napraviti, nisam uspio instalirati novi Linux sustav. Ne činite to, za boga miloga – planirati raditi na računalu i čuvati dijete – jedino ako ste glumac u kazalištu i želite vježbati za ulogu nekog nervoznog karaktera ili pak, kao ja, pa napisati jedan ovakav tekst... Nadam se da sam barem u tome uspio.

Život kao rijeka

svibanj, 2008

Bojim se da se ne mogu sjetiti o čemu bih pisao. Postoji samo ta glad za pisanjem, nezasitna, ponekad opterećujuća. Bih li imao što važno za reći? Čisto sumnjam, ili? Pisanjem se samoostvarujem. Bivam. Postojim. Kada tako već pišem, odmah sam se dosjetio što bih mogao zapisati.

Sjetio sam se kako sam već nekome govorio o usporedbi života s rijekom. Kako je rijeka ta koja je cijela ostvarena, da izvire, teče i ulijeva se, nekad i ponire. Kad biste zamislili da je ljudski život poput rijeke i da je već cijeli ostvaren, ne biste bili daleko od istine. Zaista, rijeka u svakom trenutku vremena zadržava svoju mladost, onda kada je potok, svoju srednju dob kada je široka i plovna i svoju starost kada se račva na tisuće kanala u delti kako bi se rastočila u nekom moru. Međutim, ona voda koja jednom bude potok više se nikada ne može vratiti svome izvoru, oteče dalje, postane plovna rijeka, ali i tu se ne može zaustaviti, oteče dalje i na kraju nema joj spasa te završi u nekom moru s drugim rijekama.

Ljudski je život također predvidiv, i on ima svoju mladost, svoju srednju dob i starost. Međutim, ne dopušta nam da se krećemo uzduž i poprijeko njega kao što to možemo učiniti s rijekom, već samo da budemo voda, da tečemo i „odtečemo“ s njime. U našem životu nismo rijeka već samo voda koju ona nosi. Što nam to govori? Ništa. Samo to da je priroda prekrasna i da u njoj vječno tražimo ogledalo u kojem bismo bolje vidjeli i spoznali sebe.

Riječi koje znaju odzvanjati glavom

travanj, 2008

Večerali smo u tišini. Zatim sam rekao da bi netko već trebao izvjesiti tu tablu s natpisom o tome kako su „vrata zaključana da nam ne bi ulazili ljudi s tržnice“... To je trebala biti fora, ali jebat ga, nitko se nije nasmijao. Onda su stigli ražnjići. Prepustio sam riječ drugima dok sam slasno, gotovo životinjski tamanio tu pečenu svinjetinu. Trbuh mi se ne okreće zbog ubijenih životinja kad sam i sam jedna od njih. Pogledao sam društvo za stolom prije nego sam na vilicu natovario nešto sitno nasjeckanog luka. Iako su s nama sjedile i dvije pripadnice ženskog spola, prevladao je poriv za slasnim užitkom u jelu. Strpao sam luk u usta i oborio glavu. Ne moraju me njuškati, ionako smrdim po drugim stvarima.

Inače, moje ime je M. B., radijski sam voditelj i dan započinjem čitanjem novina. Banuo sam u kavanu kod Miće i naručio kavu. Valjalo se razbuditi za vođenje emisije. Nije bilo Miće, samo mali. Dobro je, ne moram izmijeniti nijednu riječ s njim, a nema ni one alapače Dorićke, njegove žene, s onim svojim lepršavim „Dobrojutrica“. Dakle, uzeo sam prelistavati Jutarnji srčući svoju kavicu kadli ... ne, nema tog „kadli“. Neću vam ništa zanimljivog ispričati, jer mi je život, zapravo, dosadan, bolno dosadan; a hrabrosti za neki drugi nemam. Ubrzo, poželio sam ipak izmijeniti koju riječ s malim, a i ona Dorićka kad bi se pojavila...
- Ha, ove Sportske (u međuvremenu sam prešao na Sportske) se i danas mogu pročitati za 15 minuta!
- A „Glas“ za još i manje! – odgovorio je mali i odmah mi podigao raspoloženje.
Sad sam bio netko drugi. Netko tko će do večeri potisnuti svoj mrak, svoju već svima poznatu papazjaniju jednog nervoznog i nezadovoljnog života. Barem do večeri osjećat ću se drukčije – vedrije i poletnije. Mogao bih i pisati; gotovo na ulici zaustavljati žene koje bi mi se na prvi pogled svidjele.

Što mogu još napisati o bolesti jednog defetizma? Ako nije ukorijenjen u nama i ne dolazi iz nas, onda je bolest, onda je stranac. Na radiju, u prve tri rečenice protisnem nešto od toga. Javi se neki tip i pozitivno opsuje u eter, kao „gdje ga nađe“.
- Stari, kada sam mislio da sam potpuno sredio svoj život, znaš ono, žena, dijete, odjednom uhvatim sebe u depresiji. Čisti defetizam. Ne znam odakle se pojavio. Samo odjednom. Carver je napisao priču o nekom tipu kojem je sve kao dobro, samo što je sve više pio. Pivo, vino, konjak – svejedno. Mogao je piti pivu 24 sata na dan...
Pomislim, odakle zna za Carvera? Izgleda da sam počeo privlačiti tipove slične sebi. Naravno, ne bih trebao dugo s Carverom u radijskom prostoru, urednik će poludjeti pa frajera lagano otpilim.
- A sad ću vam pustiti jednu stvar, stvar koja će nam svima popraviti raspoloženje – kažem to vjerojatno privučenim depresivcima te pustim „Beautiful day“ od U2.
- Ako ste u autu – pojačajte, ako ste sa slušalicama - zaplešite... – klizao sam riječima. Prije dijela u kojoj ritam gotovo da stane, a sa svih strana nadosnimljeni glasovi Bona Voxa zatrepere:

Touch me
Take me to that other place
Teach me
I know I'm not a hopeless case

kratko protisnem:
- Ako ste u „depri“ ova vas pjesma vadi van!

I tako smo stigli do večere. Kolege s posla sad već veselo čavrljaju. Sjedim u kutu i već dugo ne zborim ni riječ. Uskoro, ispričavam se i odlazim kući, putem ne promatrajući prekrasno osvjetljen gradski trg, mjesec i ostale budalaštine. Ugasit će se lampa ovog dana kad sklopim svoj laptop. Ponekad samo još riječi znaju odzvanjati glavom.

Imati 87 godina

ožujak, 2008

Usnio sam strašan san: da imam ravno 87 godina. Takva spoznaja, sama za sebe, možda i nije tako strašna, da me u snu, uz godine, nije dopala i ona druga - kasna spoznaja - o tome „kako treba živjeti na ovoj ubogoj planeti“. U snu me je snašla tako čista i jasna mudrost kako provoditi svoj život, kako podnositi vrijeme, da i sada ne mogu prežaliti to osjećanje u sebi. Naravno, otežavajuću okolnost predstavljala je činjenica da mojih „87 ljeta“ ne predstavlja garanciju za neko dugotrajno konzumiranje ove vrhunaravne sreće.
O samoj mudrosti, ovako budan, nažalost nisam u stanju bilo što reći. Možda samo to da me je cijelog prožela, i da mi je u jednom jedinom trenutku sve postalo jasno; da su u meni nestale sve nedoumice, očajanja i suspregnutosti, kao da mi je kakav moćni mehanizam zaposjeo tijelo i počeo upravljati njime, naprosto, bio sam toliko siguran u sebe da sam točno znao što trebam činiti „odsad pa nadalje“ u svakom trenutku svog vremena; od toga s čim se baviti i što postati, pa sve do toga s kim se družiti, a s kim, prema potrebi, neprijateljevati. Recimo, i zašto često svirati i u dobrom raspoloženju čak i zapjevati a zašto, recimo, ne gledati televiziju. Shvaćate, u jednoj mudrosti bile su obuhvaćene sve one sitne mudrolije kojima se život obavija kako nam prolaze godine. I s tom i takvom mudrošću, eto, dolazi otriježnjenje da punim osamdeset sedmu.

Sjećam se i svog pogleda u ogledalu. Začudo, bio sam to isti ja, ovaj s trideset i nekom, međutim, s druge strane san me neumoljivo uvjeravao da sam starac, koji se, istina, iznenađujuće dobro drži za svoje godine, ali da mi to ništa ne znači i da me ne treba uzimati previše ozbiljno. I to što sam toliko siguran u sebe, da je to zapravo posljedica one staračke sigurnosti ravne drskosti djeteta te da zaista ne mogu ništa učiniti u „zaustavljanju svoga života“. Još kojih 5-6 godina, matori, i kraj. Nakratko, u mislima mi proleti slika Stevana Dedijera, koji je u devedesetoj letio paraglajdingom iznad Dubrovnika, a onda za dvije godine, bez nekog zamijećenog šoka njegovih najbližih, već bio pokojni. Ništa čovjeku ne znači kad se dobro osjeća s 87 godina.
I tako, i pored božje mudrosti, nelagoda je u meni rasla. Na koncu, u panici, počeo sam se pipati po licu, po kosi, ne vjerujući u svoju starost te se na kraju i grozničavo probudim.
Mislim da ću se još dugo sjećati trenutka buđenja; kako mi je u misli polako nadolazila opuštajuća spoznaja da zapravo imam 37, a ne 87 godina, s druge strane iz mene je isparavalo nikada prežaljeno stanje svevišnje mudrosti. Za koji ću trenutak biti budni tridesetsedmogodišnjak, kojeg će uskoro opet početi mučiti odgovor na samo jedno pitanje: kako treba provoditi dane na ovoj ubogoj planeti...

Vječno popodne

ožujak, 2008

Ima onih „lijenih“ popodneva u kojima naoko mrki oblaci prekriju sunce i u kojima se svaka budala na osnovi pogleda u nebo spremna kladit' na kišu, međutim, u kojima ne samo da ne bude kiše, nego i sunce na čudnovat način uskoro u pomućenoj mrklini probije neke svoje rupe te osvjetli, nama odavde, ni tako bliske, ni tako daleke krajeve. I tako, s ove distance, u poziciji smo tek promatrati magičan sunčev trak koji se pod nekim kutem strmoglavljuje u zemlju, obasjavajući nekog drugog i „negdje tamo“. Koliko razglednica, koliko slika postoji na ovu temu! U tim popodnevima, nerijetko nam se čini da je vrijeme nadohvat ruke. Vrijeme, ta tekuća neuhvatljiva vucibatina u nama, postane nam tako bliska kao naša ujna iz djetinstva što je pekla omiljene kolače. Takva popodneva s tom i takvom slikom pred našim očima prozvao sam vječnima. Čovjek nije čovjek ako ne osjeti nešto mitsko u tom prizoru, poriv za smiješkom u tišini i obvezom da ne hoda „mali ispod zvijezda“. Pod njim mogu marširati gorde vojske, plamtjeti užasni požari, pred smrtonosnim bujicama popuštati brane - prizor oblaka i zraka sunca ostaje uvijek isti. Takvom jednom popodnevu i danas sam bio svjedokom. Nije bitno gdje sam točno bio. Reći ću na platformi vremena podignutoj za promatranje takvih prizora. U tom trenutku mnogo toga čovjeku postane jasno, rasvijetli se poput tih, ni tako bliskih ni tako dalekih, krajeva u čudesnom prizoru vječnog popodneva.
Kako to da je prizor vječnog popodneva danas, prije 20 godina, ali i prije tisuća godina ostao nepromijenjen? Zar nam na ovaj način priroda ne govori samo o jednoj istini o ovome svijetu, istini o njegovoj nepromijenjivosti u svojoj biti, a promijenjivosti tek u nevažnom obliku? Drugim riječima, da smisao života posjeduje samo estetsku vrijednost. Uvijek igrati na istu kartu, kartu da ništa ne možemo uprskati svojim postojanjem, osim u tom estetkom smislu – da ne budemo Bogu lijepi. A s druge strane da se to „biti lijep“ najmanje tiče našeg izgleda. Dapače, sva ljepota života skrivena je u načinu njegova življenja. Eto, sve mi to govori jedno ovakvo vječno popodne. Zbog njega smo zaneseni te ne čujemo što nam onaj pokraj nas u šetnji zbori. U mom slučaju žena zove da pripazim na dijete dok ona sebi ode pogledat' nove cipele.
Stojim i promatram, oblaci iznad moje glave komešaju se, još malo i tvorit će neki sasvim drugi oblik i konstelacija koju ovdje opisah i prozvah vječnim popodnevom u trenu će nestat', ali se i vratit' drugi dan neizmijenjena u svojoj biti. Možda ću tada već biti star, a moje dijete odrastao muškarac, možda će moja žena i tad se u potragu za cipelama dat', ali ja ću svejedno znat' da se ništa promijenilo nije i da vječno popodne na nebu baš vječno caruje!