Život kao rijeka

svibanj, 2008

Bojim se da se ne mogu sjetiti o čemu bih pisao. Postoji samo ta glad za pisanjem, nezasitna, ponekad opterećujuća. Bih li imao što važno za reći? Čisto sumnjam, ili? Pisanjem se samoostvarujem. Bivam. Postojim. Kada tako već pišem, odmah sam se dosjetio što bih mogao zapisati.

Sjetio sam se kako sam već nekome govorio o usporedbi života s rijekom. Kako je rijeka ta koja je cijela ostvarena, da izvire, teče i ulijeva se, nekad i ponire. Kad biste zamislili da je ljudski život poput rijeke i da je već cijeli ostvaren, ne biste bili daleko od istine. Zaista, rijeka u svakom trenutku vremena zadržava svoju mladost, onda kada je potok, svoju srednju dob kada je široka i plovna i svoju starost kada se račva na tisuće kanala u delti kako bi se rastočila u nekom moru. Međutim, ona voda koja jednom bude potok više se nikada ne može vratiti svome izvoru, oteče dalje, postane plovna rijeka, ali i tu se ne može zaustaviti, oteče dalje i na kraju nema joj spasa te završi u nekom moru s drugim rijekama.

Ljudski je život također predvidiv, i on ima svoju mladost, svoju srednju dob i starost. Međutim, ne dopušta nam da se krećemo uzduž i poprijeko njega kao što to možemo učiniti s rijekom, već samo da budemo voda, da tečemo i „odtečemo“ s njime. U našem životu nismo rijeka već samo voda koju ona nosi. Što nam to govori? Ništa. Samo to da je priroda prekrasna i da u njoj vječno tražimo ogledalo u kojem bismo bolje vidjeli i spoznali sebe.

Riječi koje znaju odzvanjati glavom

travanj, 2008

Večerali smo u tišini. Zatim sam rekao da bi netko već trebao izvjesiti tu tablu s natpisom o tome kako su „vrata zaključana da nam ne bi ulazili ljudi s tržnice“... To je trebala biti fora, ali jebat ga, nitko se nije nasmijao. Onda su stigli ražnjići. Prepustio sam riječ drugima dok sam slasno, gotovo životinjski tamanio tu pečenu svinjetinu. Trbuh mi se ne okreće zbog ubijenih životinja kad sam i sam jedna od njih. Pogledao sam društvo za stolom prije nego sam na vilicu natovario nešto sitno nasjeckanog luka. Iako su s nama sjedile i dvije pripadnice ženskog spola, prevladao je poriv za slasnim užitkom u jelu. Strpao sam luk u usta i oborio glavu. Ne moraju me njuškati, ionako smrdim po drugim stvarima.

Inače, moje ime je M. B., radijski sam voditelj i dan započinjem čitanjem novina. Banuo sam u kavanu kod Miće i naručio kavu. Valjalo se razbuditi za vođenje emisije. Nije bilo Miće, samo mali. Dobro je, ne moram izmijeniti nijednu riječ s njim, a nema ni one alapače Dorićke, njegove žene, s onim svojim lepršavim „Dobrojutrica“. Dakle, uzeo sam prelistavati Jutarnji srčući svoju kavicu kadli ... ne, nema tog „kadli“. Neću vam ništa zanimljivog ispričati, jer mi je život, zapravo, dosadan, bolno dosadan; a hrabrosti za neki drugi nemam. Ubrzo, poželio sam ipak izmijeniti koju riječ s malim, a i ona Dorićka kad bi se pojavila...
- Ha, ove Sportske (u međuvremenu sam prešao na Sportske) se i danas mogu pročitati za 15 minuta!
- A „Glas“ za još i manje! – odgovorio je mali i odmah mi podigao raspoloženje.
Sad sam bio netko drugi. Netko tko će do večeri potisnuti svoj mrak, svoju već svima poznatu papazjaniju jednog nervoznog i nezadovoljnog života. Barem do večeri osjećat ću se drukčije – vedrije i poletnije. Mogao bih i pisati; gotovo na ulici zaustavljati žene koje bi mi se na prvi pogled svidjele.

Što mogu još napisati o bolesti jednog defetizma? Ako nije ukorijenjen u nama i ne dolazi iz nas, onda je bolest, onda je stranac. Na radiju, u prve tri rečenice protisnem nešto od toga. Javi se neki tip i pozitivno opsuje u eter, kao „gdje ga nađe“.
- Stari, kada sam mislio da sam potpuno sredio svoj život, znaš ono, žena, dijete, odjednom uhvatim sebe u depresiji. Čisti defetizam. Ne znam odakle se pojavio. Samo odjednom. Carver je napisao priču o nekom tipu kojem je sve kao dobro, samo što je sve više pio. Pivo, vino, konjak – svejedno. Mogao je piti pivu 24 sata na dan...
Pomislim, odakle zna za Carvera? Izgleda da sam počeo privlačiti tipove slične sebi. Naravno, ne bih trebao dugo s Carverom u radijskom prostoru, urednik će poludjeti pa frajera lagano otpilim.
- A sad ću vam pustiti jednu stvar, stvar koja će nam svima popraviti raspoloženje – kažem to vjerojatno privučenim depresivcima te pustim „Beautiful day“ od U2.
- Ako ste u autu – pojačajte, ako ste sa slušalicama - zaplešite... – klizao sam riječima. Prije dijela u kojoj ritam gotovo da stane, a sa svih strana nadosnimljeni glasovi Bona Voxa zatrepere:

Touch me
Take me to that other place
Teach me
I know I'm not a hopeless case

kratko protisnem:
- Ako ste u „depri“ ova vas pjesma vadi van!

I tako smo stigli do večere. Kolege s posla sad već veselo čavrljaju. Sjedim u kutu i već dugo ne zborim ni riječ. Uskoro, ispričavam se i odlazim kući, putem ne promatrajući prekrasno osvjetljen gradski trg, mjesec i ostale budalaštine. Ugasit će se lampa ovog dana kad sklopim svoj laptop. Ponekad samo još riječi znaju odzvanjati glavom.

Imati 87 godina

ožujak, 2008

Usnio sam strašan san: da imam ravno 87 godina. Takva spoznaja, sama za sebe, možda i nije tako strašna, da me u snu, uz godine, nije dopala i ona druga - kasna spoznaja - o tome „kako treba živjeti na ovoj ubogoj planeti“. U snu me je snašla tako čista i jasna mudrost kako provoditi svoj život, kako podnositi vrijeme, da i sada ne mogu prežaliti to osjećanje u sebi. Naravno, otežavajuću okolnost predstavljala je činjenica da mojih „87 ljeta“ ne predstavlja garanciju za neko dugotrajno konzumiranje ove vrhunaravne sreće.
O samoj mudrosti, ovako budan, nažalost nisam u stanju bilo što reći. Možda samo to da me je cijelog prožela, i da mi je u jednom jedinom trenutku sve postalo jasno; da su u meni nestale sve nedoumice, očajanja i suspregnutosti, kao da mi je kakav moćni mehanizam zaposjeo tijelo i počeo upravljati njime, naprosto, bio sam toliko siguran u sebe da sam točno znao što trebam činiti „odsad pa nadalje“ u svakom trenutku svog vremena; od toga s čim se baviti i što postati, pa sve do toga s kim se družiti, a s kim, prema potrebi, neprijateljevati. Recimo, i zašto često svirati i u dobrom raspoloženju čak i zapjevati a zašto, recimo, ne gledati televiziju. Shvaćate, u jednoj mudrosti bile su obuhvaćene sve one sitne mudrolije kojima se život obavija kako nam prolaze godine. I s tom i takvom mudrošću, eto, dolazi otriježnjenje da punim osamdeset sedmu.

Sjećam se i svog pogleda u ogledalu. Začudo, bio sam to isti ja, ovaj s trideset i nekom, međutim, s druge strane san me neumoljivo uvjeravao da sam starac, koji se, istina, iznenađujuće dobro drži za svoje godine, ali da mi to ništa ne znači i da me ne treba uzimati previše ozbiljno. I to što sam toliko siguran u sebe, da je to zapravo posljedica one staračke sigurnosti ravne drskosti djeteta te da zaista ne mogu ništa učiniti u „zaustavljanju svoga života“. Još kojih 5-6 godina, matori, i kraj. Nakratko, u mislima mi proleti slika Stevana Dedijera, koji je u devedesetoj letio paraglajdingom iznad Dubrovnika, a onda za dvije godine, bez nekog zamijećenog šoka njegovih najbližih, već bio pokojni. Ništa čovjeku ne znači kad se dobro osjeća s 87 godina.
I tako, i pored božje mudrosti, nelagoda je u meni rasla. Na koncu, u panici, počeo sam se pipati po licu, po kosi, ne vjerujući u svoju starost te se na kraju i grozničavo probudim.
Mislim da ću se još dugo sjećati trenutka buđenja; kako mi je u misli polako nadolazila opuštajuća spoznaja da zapravo imam 37, a ne 87 godina, s druge strane iz mene je isparavalo nikada prežaljeno stanje svevišnje mudrosti. Za koji ću trenutak biti budni tridesetsedmogodišnjak, kojeg će uskoro opet početi mučiti odgovor na samo jedno pitanje: kako treba provoditi dane na ovoj ubogoj planeti...

Vječno popodne

ožujak, 2008

Ima onih „lijenih“ popodneva u kojima naoko mrki oblaci prekriju sunce i u kojima se svaka budala na osnovi pogleda u nebo spremna kladit' na kišu, međutim, u kojima ne samo da ne bude kiše, nego i sunce na čudnovat način uskoro u pomućenoj mrklini probije neke svoje rupe te osvjetli, nama odavde, ni tako bliske, ni tako daleke krajeve. I tako, s ove distance, u poziciji smo tek promatrati magičan sunčev trak koji se pod nekim kutem strmoglavljuje u zemlju, obasjavajući nekog drugog i „negdje tamo“. Koliko razglednica, koliko slika postoji na ovu temu! U tim popodnevima, nerijetko nam se čini da je vrijeme nadohvat ruke. Vrijeme, ta tekuća neuhvatljiva vucibatina u nama, postane nam tako bliska kao naša ujna iz djetinstva što je pekla omiljene kolače. Takva popodneva s tom i takvom slikom pred našim očima prozvao sam vječnima. Čovjek nije čovjek ako ne osjeti nešto mitsko u tom prizoru, poriv za smiješkom u tišini i obvezom da ne hoda „mali ispod zvijezda“. Pod njim mogu marširati gorde vojske, plamtjeti užasni požari, pred smrtonosnim bujicama popuštati brane - prizor oblaka i zraka sunca ostaje uvijek isti. Takvom jednom popodnevu i danas sam bio svjedokom. Nije bitno gdje sam točno bio. Reći ću na platformi vremena podignutoj za promatranje takvih prizora. U tom trenutku mnogo toga čovjeku postane jasno, rasvijetli se poput tih, ni tako bliskih ni tako dalekih, krajeva u čudesnom prizoru vječnog popodneva.
Kako to da je prizor vječnog popodneva danas, prije 20 godina, ali i prije tisuća godina ostao nepromijenjen? Zar nam na ovaj način priroda ne govori samo o jednoj istini o ovome svijetu, istini o njegovoj nepromijenjivosti u svojoj biti, a promijenjivosti tek u nevažnom obliku? Drugim riječima, da smisao života posjeduje samo estetsku vrijednost. Uvijek igrati na istu kartu, kartu da ništa ne možemo uprskati svojim postojanjem, osim u tom estetkom smislu – da ne budemo Bogu lijepi. A s druge strane da se to „biti lijep“ najmanje tiče našeg izgleda. Dapače, sva ljepota života skrivena je u načinu njegova življenja. Eto, sve mi to govori jedno ovakvo vječno popodne. Zbog njega smo zaneseni te ne čujemo što nam onaj pokraj nas u šetnji zbori. U mom slučaju žena zove da pripazim na dijete dok ona sebi ode pogledat' nove cipele.
Stojim i promatram, oblaci iznad moje glave komešaju se, još malo i tvorit će neki sasvim drugi oblik i konstelacija koju ovdje opisah i prozvah vječnim popodnevom u trenu će nestat', ali se i vratit' drugi dan neizmijenjena u svojoj biti. Možda ću tada već biti star, a moje dijete odrastao muškarac, možda će moja žena i tad se u potragu za cipelama dat', ali ja ću svejedno znat' da se ništa promijenilo nije i da vječno popodne na nebu baš vječno caruje!

Zašto volim Michaela Palina

veljača, 2008

Petak je uvečer i s ugodnim iznenađenjem na televiziji otkrivam poznato lice. Bivši montipajtonovac u ulozi putopisca – sigurno već znate, Michael Palin. Brzo razaznajem: dokumentarac govori o Bugarskoj i Turskoj. Nije slučajno da je jedan od vrhunskih svjetskih putopisaca odabrao upravo ove zemlje za odredišta svog novog serijala. Bugaska je upravo ušla, a za Tursku se očekuje da će ući u EU. Njihova je egzotika tako različita od zapadnoeuropskog poimanja života da gotovo bode oči. Majstor putopisa to ne skriva, ali stoji na strani poznate postmodernističke krilatice: Različitosti nas osnažuju. U jednom trenutku u nekoj turskoj zabiti pronalazi nekog Nijemca. Nijemac živi u tradicionalnoj seoskoj spilji sa ženom iz Turske. Michael se smješka dok im upućuje pitanja, prvo njemu, a onda i njegovoj ženi:
- Kako ste dogurali do toga da živite u jednoj spilji negdje u turskoj zabiti? (obratiti pažnju na ovo „dogurali“ )
- Što kažu ovdašnji ljudi na to da je vaš suprug iz zapadne Europe odlučio doći ovdje i živjeti u nastambi koju mnogi ovdje polako napuštaju? (ne pita nju što ona kaže na to, već što misli da „ovdašnji ljudi“ misle o postupku njenog supruga )
Vrhunski putopisac s dva duhovita pitanja, na koja sam se slatko nasmijao, opravdava sve moje investicije na njegove DVD-e, koje sam pokupovao u specijaliziranim trgovinama, tržnicama, supermarketima i gdje sve ne. I ne samo to; probudio je u meni želju da ponovno u ruke uzmem kameru...

Snovi i sanjanje

veljača, 2008

Sanjamo cijeli život. Sanjamo po noći, u krevetu, ali i preko dana, dok smo budni; dnevni snovi sa sobom nose neke druge konotacije. Preko dana sanjamo najčešće o tome kako ćemo jednom i negdje ostvariti svoj san, a tu se zapravo misli na neku želju. Balašević u jednoj svojoj pjesmi kaže da je najbolje kad se uz neostvarene snove ostari, da su ti snovi nešto najvrijednije što imamo, da je u tom slučaju čovjek uzeo najviše od života, a s druge strane - zadržao vedrinu i zadobio spokoj. Neobično. Dok smo mladi svojski se trudimo ostvariti svoje snove, a kad osjetimo prvi povjetarac jeseni života ustuknemo te nastojimo, što više možemo, tek očuvati svoje snove. A tad oni nerijetko postaju još luđi i neispunjiviji. A u onim slučajevima kad nam se želje, odnosno snovi, nenadano ispune, a to se redovito događa „čovjeku u godinama“, ubrzo s gorčinom u glasu, drugima ćemo dosađivati riječima: „Znaš, ako ti se Bog hoće osvetiti, ispuni ti želju“.

Meni se često dogodi da sanjam neki drugi život. Sanjam da živim u nekom drugom gradu, uz neku drugu ženu, da obavljam neki drugi posao. I ja ću s tim svojim snom najvjerojatnije ostarjeti. Ali, to onda valjda povlači onu vedrinu i spokoj. Oh, te naivne, lahke kao perce, duhovne dušice; njima stvarno ne treba mnogo. Njima je izgleda dovoljno neprestano sanjariti, bez potrebe da im se snovi ostvare. Tko onda ne bi imao za prijatelje te šašave, zanesene likove koji su slobodnim duhovima, kako kaže Nietzsche, onaj uvijek dobrodošao „vrt sa zlatnom ogradom“, na koji nikad ne treba zaboraviti.
Slobodan duh ili tek sanjar, oduvijek se to pitam.

Čovjek riječi

veljača, 2008

Kako kod sebe opravdati neredovito pisanje? To ti je kad pošteno zarađujem za život i ne stižem obaviti jednu takvu bedastoću poput pisanja novog posta za blog. Međutim, sva sreća da sam drugačije odlučio, kako u pogledu svoga života, tako i u pogledu pisanja novog posta za blog. Odlučio sam da ću imati vremena za pisanje, jer sam duboko u sebi - čovjek riječi.

Riječi su čarobne, u njima je moja snaga pa i onda kad su prijetvorne, lažne, kad sliče riječima nekog drugog. Napisane riječi su ''papirnati'' ja, tu više ne dvojim, a uskoro ću vjerujem ispisivati samo sebe, a ne neka druga bića koja me zadivljuju svojom sposobnošću da izraze sebe nekim drugim, svojim riječima. Početna sklonost oponašanju vječna je osobina čovjeka riječi.

Dugo je vremena moralo proći da bih shvatio kako svaki čovjek posjeduje svoje riječi. Netko sa svojim riječima i stilom bude zanimljiv drugima, netko ne. Oni nezanimljivi tu činjenicu nastoje ignorirati ili šutnjom ili uporabom tuđih riječi. Moj savjet je: suzdržite se od tuđih riječi, makar po cijenu šutnje, vi istinski ljubitelji riječi. Ne zborite i ne pišite kao netko drugi, trudite se makar prepoznati da to činite.

„Na početku bijaše Riječ“ stoji na početku Evanđelja po Ivanu - ni nebo, ni tama, ni bezdan, već Riječ. Tajnovitost tog mjesta u Bibliji nadilazi sva druga. Druge zagonetke, dvosmislenosti i nedorečenosti padaju u njegovu sjenu. Njima Biblija upućuje na sebe samu; ona je Bog i Objava u isto vrijeme. Riječ doista „bijaše“ Prva.
Nije onda za čuditi što su se filozofi 15-ak stoljeća kasnije, kroz lik njemačkog filozofa Jurgena Habermasa, kolektivno stopili u čuvenom zaključku o bitku: „bitak koji se može razumijeti je jezik“; za poetu to je oduvijek bila Riječ. Ništa ne postoji izvan ovog teksta, još je svojevremeno vikao slavni Derrida, a vojske poststrukturalista mu krčile put. I onda je došlo 21. stoljeće u kojem su, na opće čuđenje, i stvarnost i misao preživjeli, a u sredini kao most ostala je- riječ.

Međutim, nije moje da na ovakav način deklamiram o riječima, da ih usustavljujem i proglašavam jezikom, ne. Moje je da ih pišem i izgovaram, ne znam što je opojnije od tog dvoga. Da li brzati u govoru, nizati rječničke konstrukcije, koje mi poput paljenja i gašenja svjetiljki struje mozgom, uvjeren u njihovu zanimljivost i originalnost pred sugovornikom, ili ih onako „crtati“ tastaturom, „crtati“ zgrčenim prstima i njihove obrise loviti pogledom po ekranu? I jedno i drugo čine me s razlogom rođenim, barem pod ovim suncem.

Pazite... riječi. O njima je ovaj post. Tko osjeti da ga pogađaju poput Kupidonovih strelica, da su poput ljubavnih poruka o ovome svijetu, tko je opijen njihovim izgovorom, izgledom, bitkom i ponašanjem, dakle zvukom, sintaksom, semantikom i gramatikom, taj je čovjek riječi, on kroz njih dolazi do sebe, kao da je sazdan od njih. A tko, s druge strane, samo mrmlja u bradu i teško mu je govoriti, kako pred sobom tako i pred drugima, tko u riječima poima tek istinu, laž ili naredbu, taj je riječima šutnja ili prazan list papira. I samim tim izgubljen za ovaj post. Ali i ne samo za nj...

Međutim, vrijeme je praznine. Ne govori se i ne piše mnogo. Takvo je vrijeme. Ali, možda da malo bolje naćulimo uši, jer ta tišina kojom danas odiše svijet, nije li, zapravo, sastavljena od brujanja milijuna naših usamljenih glasova koji pokušavaju nadglasati jedan drugoga? Zapravo i piše se i govori više nego ikad. Da, i to u vjetar. Vojske govornika ponavljaju izrečeno, vojske pisaca napisano. Bit će stoga da je Bog napravio sjajnu stvar: kad danas samo oponašamo već viđeno, kad nemamo više svojih riječi u govoru i pismu, neka nam onda ovo vrijeme bude prolaznije od bilo kojeg drugog. Bijaše to Božja riječ.