Zašto volim Michaela Palina

veljača, 2008

Petak je uvečer i s ugodnim iznenađenjem na televiziji otkrivam poznato lice. Bivši montipajtonovac u ulozi putopisca – sigurno već znate, Michael Palin. Brzo razaznajem: dokumentarac govori o Bugarskoj i Turskoj. Nije slučajno da je jedan od vrhunskih svjetskih putopisaca odabrao upravo ove zemlje za odredišta svog novog serijala. Bugaska je upravo ušla, a za Tursku se očekuje da će ući u EU. Njihova je egzotika tako različita od zapadnoeuropskog poimanja života da gotovo bode oči. Majstor putopisa to ne skriva, ali stoji na strani poznate postmodernističke krilatice: Različitosti nas osnažuju. U jednom trenutku u nekoj turskoj zabiti pronalazi nekog Nijemca. Nijemac živi u tradicionalnoj seoskoj spilji sa ženom iz Turske. Michael se smješka dok im upućuje pitanja, prvo njemu, a onda i njegovoj ženi:
- Kako ste dogurali do toga da živite u jednoj spilji negdje u turskoj zabiti? (obratiti pažnju na ovo „dogurali“ )
- Što kažu ovdašnji ljudi na to da je vaš suprug iz zapadne Europe odlučio doći ovdje i živjeti u nastambi koju mnogi ovdje polako napuštaju? (ne pita nju što ona kaže na to, već što misli da „ovdašnji ljudi“ misle o postupku njenog supruga )
Vrhunski putopisac s dva duhovita pitanja, na koja sam se slatko nasmijao, opravdava sve moje investicije na njegove DVD-e, koje sam pokupovao u specijaliziranim trgovinama, tržnicama, supermarketima i gdje sve ne. I ne samo to; probudio je u meni želju da ponovno u ruke uzmem kameru...

Snovi i sanjanje

veljača, 2008

Sanjamo cijeli život. Sanjamo po noći, u krevetu, ali i preko dana, dok smo budni; dnevni snovi sa sobom nose neke druge konotacije. Preko dana sanjamo najčešće o tome kako ćemo jednom i negdje ostvariti svoj san, a tu se zapravo misli na neku želju. Balašević u jednoj svojoj pjesmi kaže da je najbolje kad se uz neostvarene snove ostari, da su ti snovi nešto najvrijednije što imamo, da je u tom slučaju čovjek uzeo najviše od života, a s druge strane - zadržao vedrinu i zadobio spokoj. Neobično. Dok smo mladi svojski se trudimo ostvariti svoje snove, a kad osjetimo prvi povjetarac jeseni života ustuknemo te nastojimo, što više možemo, tek očuvati svoje snove. A tad oni nerijetko postaju još luđi i neispunjiviji. A u onim slučajevima kad nam se želje, odnosno snovi, nenadano ispune, a to se redovito događa „čovjeku u godinama“, ubrzo s gorčinom u glasu, drugima ćemo dosađivati riječima: „Znaš, ako ti se Bog hoće osvetiti, ispuni ti želju“.

Meni se često dogodi da sanjam neki drugi život. Sanjam da živim u nekom drugom gradu, uz neku drugu ženu, da obavljam neki drugi posao. I ja ću s tim svojim snom najvjerojatnije ostarjeti. Ali, to onda valjda povlači onu vedrinu i spokoj. Oh, te naivne, lahke kao perce, duhovne dušice; njima stvarno ne treba mnogo. Njima je izgleda dovoljno neprestano sanjariti, bez potrebe da im se snovi ostvare. Tko onda ne bi imao za prijatelje te šašave, zanesene likove koji su slobodnim duhovima, kako kaže Nietzsche, onaj uvijek dobrodošao „vrt sa zlatnom ogradom“, na koji nikad ne treba zaboraviti.
Slobodan duh ili tek sanjar, oduvijek se to pitam.

Čovjek riječi

veljača, 2008

Kako kod sebe opravdati neredovito pisanje? To ti je kad pošteno zarađujem za život i ne stižem obaviti jednu takvu bedastoću poput pisanja novog posta za blog. Međutim, sva sreća da sam drugačije odlučio, kako u pogledu svoga života, tako i u pogledu pisanja novog posta za blog. Odlučio sam da ću imati vremena za pisanje, jer sam duboko u sebi - čovjek riječi.

Riječi su čarobne, u njima je moja snaga pa i onda kad su prijetvorne, lažne, kad sliče riječima nekog drugog. Napisane riječi su ''papirnati'' ja, tu više ne dvojim, a uskoro ću vjerujem ispisivati samo sebe, a ne neka druga bića koja me zadivljuju svojom sposobnošću da izraze sebe nekim drugim, svojim riječima. Početna sklonost oponašanju vječna je osobina čovjeka riječi.

Dugo je vremena moralo proći da bih shvatio kako svaki čovjek posjeduje svoje riječi. Netko sa svojim riječima i stilom bude zanimljiv drugima, netko ne. Oni nezanimljivi tu činjenicu nastoje ignorirati ili šutnjom ili uporabom tuđih riječi. Moj savjet je: suzdržite se od tuđih riječi, makar po cijenu šutnje, vi istinski ljubitelji riječi. Ne zborite i ne pišite kao netko drugi, trudite se makar prepoznati da to činite.

„Na početku bijaše Riječ“ stoji na početku Evanđelja po Ivanu - ni nebo, ni tama, ni bezdan, već Riječ. Tajnovitost tog mjesta u Bibliji nadilazi sva druga. Druge zagonetke, dvosmislenosti i nedorečenosti padaju u njegovu sjenu. Njima Biblija upućuje na sebe samu; ona je Bog i Objava u isto vrijeme. Riječ doista „bijaše“ Prva.
Nije onda za čuditi što su se filozofi 15-ak stoljeća kasnije, kroz lik njemačkog filozofa Jurgena Habermasa, kolektivno stopili u čuvenom zaključku o bitku: „bitak koji se može razumijeti je jezik“; za poetu to je oduvijek bila Riječ. Ništa ne postoji izvan ovog teksta, još je svojevremeno vikao slavni Derrida, a vojske poststrukturalista mu krčile put. I onda je došlo 21. stoljeće u kojem su, na opće čuđenje, i stvarnost i misao preživjeli, a u sredini kao most ostala je- riječ.

Međutim, nije moje da na ovakav način deklamiram o riječima, da ih usustavljujem i proglašavam jezikom, ne. Moje je da ih pišem i izgovaram, ne znam što je opojnije od tog dvoga. Da li brzati u govoru, nizati rječničke konstrukcije, koje mi poput paljenja i gašenja svjetiljki struje mozgom, uvjeren u njihovu zanimljivost i originalnost pred sugovornikom, ili ih onako „crtati“ tastaturom, „crtati“ zgrčenim prstima i njihove obrise loviti pogledom po ekranu? I jedno i drugo čine me s razlogom rođenim, barem pod ovim suncem.

Pazite... riječi. O njima je ovaj post. Tko osjeti da ga pogađaju poput Kupidonovih strelica, da su poput ljubavnih poruka o ovome svijetu, tko je opijen njihovim izgovorom, izgledom, bitkom i ponašanjem, dakle zvukom, sintaksom, semantikom i gramatikom, taj je čovjek riječi, on kroz njih dolazi do sebe, kao da je sazdan od njih. A tko, s druge strane, samo mrmlja u bradu i teško mu je govoriti, kako pred sobom tako i pred drugima, tko u riječima poima tek istinu, laž ili naredbu, taj je riječima šutnja ili prazan list papira. I samim tim izgubljen za ovaj post. Ali i ne samo za nj...

Međutim, vrijeme je praznine. Ne govori se i ne piše mnogo. Takvo je vrijeme. Ali, možda da malo bolje naćulimo uši, jer ta tišina kojom danas odiše svijet, nije li, zapravo, sastavljena od brujanja milijuna naših usamljenih glasova koji pokušavaju nadglasati jedan drugoga? Zapravo i piše se i govori više nego ikad. Da, i to u vjetar. Vojske govornika ponavljaju izrečeno, vojske pisaca napisano. Bit će stoga da je Bog napravio sjajnu stvar: kad danas samo oponašamo već viđeno, kad nemamo više svojih riječi u govoru i pismu, neka nam onda ovo vrijeme bude prolaznije od bilo kojeg drugog. Bijaše to Božja riječ.

Kruh i voda... i fotografije

siječanj, 2008

Čudo je htjelo da upoznam Magaskawee. Za ovaj post dopustila je da se povežem na njene fotke s Flikra. Tko ne zna Magaskawee ili nije vidio njene fotke na Flikru, evo link! Za Magaskawee sjetno tvrdim da je primjer onog umjetnika koji treba samo kruh, vodu i svoju umjetnost...

Promatram je. Zadnjih dana sve češće drži fotoaparat u rukama, svoj Olympus 8080. To više nije samo hobi koji upražnjava u pauzama posla, ili ona prosječna sklonost umjetničkom koja se javlja kod zanimljivog mladog svijeta diljem Europe. Sad je to postala potreba, neumitnost koja ju svaki dan nagoni sve češće slikati, uzimati prirodi mjeru, ali samo na onaj način koji ona sama nosi duboko u sebi.

Promatram njene fotke u popularnoj Web 2.0 aplikaciji. Ne, ne vidim predjele i prostranstva svijeta kojima smo okruženi, ne vidim ništa što bih prepoznao, barem ne na prvoj virtualnoj stranici njenog malog „fotocarstva“, tek njegove čudesne detalje kojih u stvarnosti nisam svjestan. Teksture, pruge, linije i djeliće rastočene prirode koji mogu biti dijelovima kako nekog ljudskog lica tako i kamena. Ponavljanje svemirske teme, repliku prve stanice univerzuma od koje je nastao svijet.

Na drugoj, pak, stranici ipak zatječem prirodu u svom prepoznatljivom obliku. Portrete ljudi, govornike dosadnih konferencija, suncem obasjana pročelja crkvenih građevina te plave - nebo i more u tisuću nijansi. Nije se Magaskawee na svojim fotografijama još odrekla uobičajenog pogleda na ovaj svijet, ali vjerujem, uskoro hoće. Njeno ju oko navodi da stvari svaki put vidi drugačije. Slutim da ju mami u onaj potprostor detalja u kojem i najmanja stvar postaje univerzum njenog umjetničkog izraza.

Gledam ju dok slika lampu s prigušenim svjetlom. Dugo se namješta. Koljenom puzi po podu dok ju konobar, koji nam nosi piće, pokušava nespretno zaobići. Nije ju briga. Sad fotografira i sva je u tome. Kažem joj da ću ju jednom fotografirati dok fotografira; njenu sliku utonoća, koncentracije na konačni uspjeh, također vrijedi zabilježiti.

Međutim, kod mene je još uvijek tako, ljudima svašta kažem da ću učiniti, tek ponekad to i ostvarim. Još ju nisam fotografirao u tom položaju, ma koliko žarko želio.

Ubrzo sam shvatio da Magaskawee i ja konzumiramo život na potpuno različite načine. Ona, dijete interneta, s linux naljepnicama poljepljenim na svom laptopu, s nehajno preko ramena prebačenim pletenim torbicama koje je sama isplela, remenima intezivnih boja oko struka i srebrenim prstenjem po rukama, simbol je opuštenosti i slobodnog pogleda na svijet. S druge strane, ja, vječito talentirani momak iz provincije, talentiran za sve što vrlo lako prelazi u „za ništa“, a koji je sada gotovo spreman priznati da je pogriješio kad se odlučio baviti računalima; ja sam nervčik koji pati i od male naznake loše savjesti. S praktične strane to stoji još i gore. Po pitanju hrane razlikujemo se kao dva različita geografska podneblja. Za ručkom, gledam, u njenom tanjuru veselo se gurkaju tikvica i rotkvica, te nekakav, za mene, neugledan rižoto i brdašca salate; za to vrijeme, u mom se cijedi mast s vruće slanine koju uzalud pokušavam prikriti zbrda-zdola nabacanom rižom od njenog pogleda.

Ali i takvi, „praktično-različiti“, po pitanju duha, duhovnosti, osjećanja svijeta, kako god hoćete - Magaskawee i ja smo na istim valnim duljinama. Kad bi poželjeli, lako bi se mislima mogli ispreplesti.

Možda neće razumijeti ovaj tekst, možda ni ja neću razumijeti neku njenu sliku, uostalom, umjetnost je samo osjećaj za nešto u ovome svijetu, netko slika, netko piše, ali točka s koje promatramo svijet, s koje nastaje naša potreba da to nešto činimo u svijetu – istovjetna je. Magaskawee bi se barem s tim sigurno već složila.

Nikad ne umrijeti

siječanj, 2008

Smrt nikoga ne zaobilazi. Od trenutno šest milijardi ljudi na zemaljskoj kugli, nikoga neće zaboraviti, svih će se sjetiti. Jedno sam vrijeme drugačije razmišljao: mene će ipak zaboraviti. Ta nemoguće je da umrem. Sve što sam ikada vidio i čuo i sve što znam prošlo je kroz mene. I činjenice tipa da je svemir beskonačan, kao i ta neumitnost da se jednog dana mora mrijeti. Ali, tako je to uredio život - o smrti ne mislimo, nju ponajprije ignoriramo.

Ne bojim se smrti i ovo nije žalopojka na našu konačnost, više bih želio uzeti smrt kao fenomen koji upravlja ostatkom našeg života. Tako o smrti zbore filozofi. Nevjerojatna je upravo ta činjenica da sve što osjećamo ili znamo o svijetu koji nas okružuje, dolazi iz nas i prolazi kroz nas. A kad nas jednog dana ne bude ta će osjećanja i znanja bespovratno propasti. Ali, to je upravo paradoks života i smrti.

Ne, ne vjerujem da ću umrjeti. Sve moje će ostati, i ove misli u glavi i pogled i uzdah. I bez obzira što se osjećam umorno i katkad promašeno, vjerujem da ću preživjeti. Dok je ove sive riječi na bijeloj podlozi, preživljavam.

Nisam li upravo na drugi način rekao da pisati znači živjeti, nikad ne umrijeti.

U vječitoj gužvi

siječanj, 2008

Danas smo u vječitoj gužvi. Kažemo to svakome tko nas pokuša zadržati dulje od pet minuta bez razloga. Ali to isto događalo se jučer i događat će se sutra. Mislimo da je vrijeme poludjelo. Nikako ne mislimo da s nama nešto nije u redu.
- Da, da, ali ja ti sada ne mogu pričati...
- Heej, pa to si ti, otkad se nismo čuli; čuj, sad sam u strašnoj gužvi; možemo li se čuti poslije?
- Napravim ti to, nema problema, ali danas ne mogu, znaš kako je - u gužvi sam...
Vrijeme je postalo gužvasto, a vrijeme je život. Više ne stižemo na kavu s prijateljima, u kino ili kazalište s voljenom, čak ni besciljno pružiti svoj korak uz rijeku. Što se to s nama događa?

Ne možemo li reći da nas malo ostave po strani, barem jedan dan, te da tog jutra u buđenju iznad sebe postavimo tablu da nismo ti i ti s nekakvim imenom i prezimenom kako se vodimo u socijalno-društvenim okvirima, već rijetke nakupine živahne očovječene energije koja će, kad se ustane, barem danas, raditi što hoće?
Možda ćemo za dvadeset godina postati svjesni što smo to činili prije dvadeset godina. Da nismo činili ništa, da smo bili i još uvijek jesmo samo zarobljenici vremena kojem je, pak, svejedno kako ga shvaćamo. Možda jednog dana ipak postanemo svjesni da imamo vremena i da smo onda trebali imati vremena, makar, u tom trenutku, jednom nogom u grobu bili...

Na koncertu

studeni, 2007

Ušao sam u crkvu već za vrijeme probe. Na ulaznim vratima jedan stariji laik angažiran oko crkve i crkvenih stvari u ruke mi tutnu koncertni letak. Sjeo sam pozadi vrteći ga nervozno među prstima, začudo, neobraćajući pažnju na probne tonove predstojeće glazbene priredbe.

Idem na kulturne događaje a da ni sam ponekad ne znam zašto. Privlače me nekom svojom neobjašnjivom snagom; kao da bih na njima trebao doživjeti nešto što nikako ne mogu u svom stvarnom životu. Međutim, čim bih došao na kakav koncert, izložbu ili kazališu predstavu, jedan dio mene kao da bi požalio što je tu. Sebi valjda nisam mogao dopustiti priznanje da me privlače i stvari koje uobičajeno današnji svijet privlače: kladionice, birtije, lijepe žene ili čak i one glupe računalne igre... Ali neka neraskidiva nit me, eto, ipak povezivala i s nesumnjivo, za većinu ljudi danas, dosadnim kulturnim događajima.

Proba je završila i glazbenice, dvije mlade Japanke povukle su se kroz vrata sakristije. Pogledao sam letak; izvodit će europsku pretežito klasičnu ozbiljnu glazbu, njih dvije s Dalekog Istoka: Bacha, Liszta, Mozarta... hm. Počeo sam čitati biografiju jedne. Sve OK, rodila se u Japanu, školovala u Japanu sve do trenutka kada je raspisano mjesto u Visokoj školi za glazbenu umjetnost „Ino Mirković“ u Lovranu. Otada se njen život stubokom mijenja. Primljena je u školu te se seli na Kvarner. Tek tako, iz Japana u Hrvatsku. Nastupa pretežito po europskim zemljama. Kratko bacim pogled na biografiju druge... identično, prošle su isti put.

Aktivistica lokalne udruge koja je organizirala događaj najavljuje koncert. Nakon nje, za oltar se penje simpatični gazda franjevačkog reda i čini isto, ali na svoj osebujan način. Svojim mršavim ručicama u svom haljetku simpatično deklamira o koncertima u crkvi, kako će to od sada biti jedno stalno događanje. Onda je pozvao da pljeskom pozdravimo naše gošće i počeo na meni začudan način pljeskati mlatarajući dlanovima ruku tek onakao bezveze da bi se tek po neki put njegovi dlanovi susreli u pravilan stopljen pljesak.

Kada je krenuo koncert i ukočeni japanski prsti započeli svoje prebiranje po klavirskim tipkama, uzvrpljio sam se. Dakako, glazba me nije dirnula. Bio sam previše umoran za ovako nešto. Inače, na glazbenim koncertima jasan pokazatelj da mi se nešto sviđa bila bi trenutačna naježenost tijela koja bi se s vremena na vrijeme pojavljivala i nestajala. Ništa nisam mogao osjetiti za stalno, pa ni glazbeni užitak. Tužno sam primijetio: Japanka je tukla te klavirske tipke poput pravog glazbenog stroja. Sam Bach, čije je djelo bilo prvo na repertoaru, sigurno bi joj pozavidio na matematičkom pristupu njegovoj glazbi. Pomislim na Bacha i na njegovu posvećenost stvaranju. Svaki dan, kao da ide na posao, odlazio bi u crkvu i stvarao; u podne, vraćao bi se kući i sjedao za stol s svojom ženom i sedamnaestero djece, ručao i onda opet odlazio nazad u crkvu. Kao da je stalni trak božjeg nadahnuća osvjetljavao crkvu u kojoj je boravio.

Da li je japanska klaviristica to mogla razumijeti? U tom trenutku, primjetim da je netko iz publike iz prednjih redova snima svojom kamerom. Njen lik, na malenom displejčiću kamere kao da se živahnije kretao od originala koji se klatio nad klavirom; podsjetio me je na scenu iz nekog, najvjerojatnije Kurosawinog filma, u kojoj mlada japanska djevojka sa sretnim osmijehom na licu žanje žito ispod svojih nogu. Pokreti su joj gipki, autotentičnost pokreta koji se usavršavao generacijama Japanaca; konačno, obrisi lika na displejčiću nalazili su se u puno prirodnijem pokretu od matematički hladnog originala u crkvenoj dvorani.

Gledam fotografa koji se uzmrdao s tim slikanjem. Dijelimo približno iste godine. Zapravo, on i ja smo jedini mlađi muškarci nazočni na koncertu. Dok se pomiče vjetrovka na njemu šušti. To zna zvučati prilično neugodno u ovim okolnostima. Marljivo fotografira prvo s jedne, pa s druge strane, potom sjeda na klupicu u prvom redu jer mora sačekati drugu glazbenicu kako bi ih slikao u paru. Druga glazbenica izlazi, još ukočenija od prve, a on neumorno slika da bi, napokon, uz golem uzdah olakšanja koji mu se oteo na usta krenuo prema izlaznim vratima. Gdje bi njega ovo moglo zanimati; ide do kladionice uplatiti na Dinamo – Werder. Da me je u tom trenutku pogledao – povrijedio bi me; zna to, pa samo prolazi.

Druga skladba je bila u paru, ali se moje raspoloženje nije promijenilo. Do mene su, u međuvremenu, sjele još dvije aktivistkinje lokalne udruge iskazujući meni nimalo shvatljivu oduševljenost Japankama i njihovom izvedbom.

Ponekad, na crkvenim koncertima pošlo bi mi za rukom oživjeti te načičkane kipove oko oltara i po zidovima, slušajući glazbu neizmjerno zanesen. Zamišljao bih to njihovo vrijeme, vrijeme od tek unatrag nekoliko stoljeća, kada su uistinu bili stvarni, kada su istim ovim pogledom i prostorom prijetili ili davali milost čovjeku; uostalom, sva klasična glazba koja se danas izvodi na ovakvim mjestima nastala je u to vrijeme. Međutim, danas tomu nije bio slučaj. Zapadnoeuropsku ozbiljnu glazbu izvodile su, po mojem sudu, osobe koje ovu vrstu glazbe iz čisto kultoroloških razloga nisu mogle razumijeti. One, tako „istočnjački daleko“, mogle su je izvoditi, u krajnjem slučaju – „samo“ lijepo – što je krajnji slučaj umjetnosti za široke mase i njen najnezahtjevniji uvjet. Ali zasigurno da im ne može poći za rukom izvoditi je autentično, izvorno, kao nešto svoje, na onaj dubok, osjećajan i sveprožimljujući način. Zamišljam Bachovog klaviristu onog vremena - sam Bach sigurno nije nikada javno svirao svoja djela – onako mirnog i opuštenog, ne matematički uvježbanog, nego tek pripravanog, natjeranog da svira kao da skakuće po pravilno raspoređenom kamenju u potoku, jer drugo ništa ne može i ne smije napraviti. Istinska umjetnost uvijek mi izrasta iz jedne velike nužnosti kojoj gotovo kao pravilo prethodi i jedna velika potreba.

Konačno, kod zadnje pjesme klavir zakratko utihne i pjevačica iznenada sa svojim glasom ostane sama u crkvenoj dvorani. Trenutačno me zahvati naježenost tijela, ona zbog koje i idem na ovakve stvari. Zakratko razmišljam. Možda uzrok moje naježenosti ne mogu pronaći toliko u glasu koliko u pogledu na izobličenost lica koji je glas proizvodilo. Jer lice Japanke se, u tom trenutku, rastezalo u bolnu, mučnu, izobličenu grimasu. Nije li to ta gorka istina koja nas sve tišti, da nas sve pomalo izobličuje Zapadna Europa sa svojom kulturom dok nam naša vlastita autentičnost ostaje zanavijek skrivena? Pokušavamo proizvoditi lijepo ali samo na njihov način da smo sami sebi postali ružnima. Tako je, moje daleke japanske sestre. Izobličite se i to otpjevajte, udrvenite se i to odsvirajte; samo naprijed – samo ne budite ono što jeste!

Jedna od onih „privatnih istina“ kao da je na ovaj način bila iznađena i bio sam slobodan otići. Vjerojatno negdje duboko u meni ležao je razlog mog večerašnjeg nezadovoljstva o kojem vam zapravo nisam rekao ni riječ. Možda je čitavo vrijeme bila riječ o sasvim pristojnom koncertu? A vi na ovaj način možda upoznali tek zlovolju Augustinovu? Možda.